U svakom političaru čuči jedva pritajena težnja da bude veći od sebe samog. Uvijek najbolji, uvijek najvažniji, uvijek najmoćniji, a kada se to može i najodvažniji i najspretniji. Pa tako i u Zoranu Milanoviću, koji je poput nekog Batmana s Markovog trga ovog utorka pokušao samoubilački skočiti s 2.3 metra visokog oklopnog transportera Hrvatske vojske. Ono što je strogo zabranjeno i fizički najspremnijim profesionalnim vojnicima, premijer je iskoristio kao prigodu da još jednom dokaže svoju zaigranu iznimnost. Umjesto da se u vojnom okružju potvrdi kao političar i državnik koji se iskreno brine za sposobnost, opremljenost, obučenost, dobrobit, pa i disciplinu, ovih posljednjih ostataka nekada vrlo moćne i proslavljene pobjedničke vojske, on se ponaša poput zanesenog pubertetlije, koji ne može odoljeti neobuzdanom porivu da punom snagom šutne prvi kamen na koji naleti na prašnjavom pločniku. I ostane nepovrijeđen, ali ipak poljubi zemlju, baš kao što to čini ova cijela Vlada, koja načelno hlepi u europske visine, a stalno puže po okrvavljenim balkanskim koljenima.

Naravno: ovo više nisu vremena u kojima su sva službena ponašanja propisana, svaka riječ odvagana do posljednjeg miligrama, a svaki postupak brižljivo uvježban unaprijed, kao da se radi o opernoj premijeri. Pa ipak, neka se pravila moraju poštovati, kako bi se poštovalo one koji su sve svoje nade, očekivanja, želje i snove, ubacili u glasačke sandučiće. A njih ne zanima s koje visine može skočiti Zoran Milanović, već koliko će se visoko popeti – ako će se popeti – ukupni nacionalni proizvod. Puko fizičko junačenje, izljevi umjetne snage, dokazi čeličnog zdravlja i nenadmašne spretnosti, baš kao jahanje na divljim konjima, letovi na zmajevima, upravljanje podmornicama i borbenim zrakoplovima, kao što to radi Vladimir Putin, ipak ne priliče demokratskim režimima, u kojima se od demokratski izabranih vođa u prvom redu traži da budu dobri upravitelji, odgovorni gospodari i marljivi kreatori, a ne da se hrvaju s medvjedima ili hipnotiziraju tigrove. Ili pak skaču s visokih vojnih vozila.

Je li Milanović možda Putin?

Od Angele Merkel nitko ne očekuje da pokazuje dobre noge na dobrotvornoj modnoj reviji, već da vodi zemlju koja će (između ostalog) prednjačiti i u dobroj socijalnoj politici. Od nekog švedskog ministra zdravlja, nitko ne zahtijeva da izgleda osobito mišičavo ('novi junak iz Like') kao što se to uslikavao Darko Milinović, bivši ministar zdravlja, razodjeven do pasa. Danas više nikoga ne zanima kako u slobodno vrijeme igra nogomet 'golgeter' Ivo Josipović (i on je bar jednom krivo doskočio u prekomjernom gombanju), iako smo još nedavno, u lirskim komentatorskim stihovima, opjevavali svaki uspješan teniski udarac nekadašnjeg predsjednika FK Partizan i prvog poglavara neovisne Republike Hrvatske. U ona davna komunistička vremena, Tito je morao glumiti nenadmašnog lovca, baš kao i najveći broj ondašnjih socijalističkih vlastodržaca, a tom nerazrušivom bratstvu između jurišne i lovačke puške, uz pripadajuće derneke i tamburašku glazbu, ne mogu nikako odoljeti ni neki novi hrvatski generali.

Zbog toga i ovaj Milanovićev skakački ispad podjednako smrdi i po pubertetskoj neodgovornosti i po jeftinom političkom populizmu, koji je u Hrvatskoj do savršenstva razvio Milan Bandić, za kojeg kažu da je u svojim beskonačnim jutarnjim utrkama i šetnjama, već do ruba izdržljivosti izmorio i vlastitog psa. U hrvatskim se okvirima, Milan Bandić jedini može usporediti s Mao Ce Tungom, koji je – navodno – 16. lipnja 1966. godine preplivao 15 kilometara po legendarnoj kineskoj rijeci Jangce za samo 65 minuta, bez obzira što je u tom trenutku već bio navršio punih šezdeset godina. U Kini je to označilo poziv mladima da započnu bitku protiv ostataka kulturne revolucije, pa se i ti kilometri i to rekordno vrijeme, i ta visoka životna dob, tumače u strogo simboličnom, a ne u doslovnom smislu, kao uzor i poticaj, a ne nedodirljiva istina, baš kao što se još i danas Putinove veličanstvene pobjede na judo-natjecanjima (on je u tom sportu još vrhunski majstor), u prvom redu doživljavaju kao dodatna potvrda nove, moćne i nepobjedive Rusije, u režiji suvremene inkarnacije Petra Velikog, Jamesa Bonda i Jurija Gagarina.

A do sada smo vjerovali da se Zoran Milanović grozi tih prozirnih marketinških igara, koje i na Zapadu od ljepuškastih političara žele napraviti neku vrstu modernih sveljudi, koji kao od šale obnavljaju grčke ideale o zdravom duhu u još zdravijem i još mišičavijem tijelu. U toj ikonografiji, veliki američki predsjednik Roosevelt, koji je cijeli život proveo u invalidskim kolicima, a pobijedio američku recesiju i europski i azijski fašizam, ne bi prošao ni na izborima za mjesnu zajednicu. U svakoj zemlji vode izuzetnu brigu o zdravlju svojih najvažnijih prethodnika, ali se u modernim raspravama o civilnom društvu smatra da političari ne moraju (i ne smiju) glumiti nedohvatne svemoćnike koji će i u fizičkom smislu stršiti iznad anonimne gomile. Bill Clinton je uporno skupljao glasove svakodnevnim džogingom u društvu iznurenih tjelohranitelja, ali je – bez obzira na sav trud – u posljednje četiri godine preživio ugradnju četiri premosnice, a zbog opće malaksalosti (imao je velike probleme i s plućima), morao smršaviti punih osam kilograma. On se danas preobratio u potpunog vegana, iako je još uvijek u godinama (rođen je 1946.) u kojima mnogi tek razmišljaju o prvoj predsjedničkoj kandidaturi. Tako se ipak čini sa politika mnogo nemilosrdnije troši ljude, negoli im dodatni fizički napor obećava nekakvu zdravu dugovječnost.

245537,244089,239664,234083
Granice privatnih strasti

Nema dvojice istih ljudi, a osobito su rijetki oni, koji mogu biti dvostruko upješniji, ukoliko dvostruko povećavaju vlastite fizičke napore. Borut Pahor još uvijek može satima trčati po užarenom dubrovačkom suncu, Milanović obara rekorde u borbi sa sobom samim u biciklističkim iznurivanjima po otočkom kamenjaru, Bandić će odmah okupiti prijatelje kako bi mu pomogli da očisti od snijega omiljenu trkaču stazu u dvorištu obližnje gimnazije. Oni ostaju iskreni zaljubljenici u ovakva prekomjerna samodokazivanja, ali to u ovim modernim vremenima ipak treba ostati u samozatajnim granicama privatnih strasti, budući da čak i vrhunski smisao za preprodaju osobne prepoznatljivosti i sposobnost za izazivanje masovnih obožavanja ostavlja gorak okus u ustima kao lažna medijska manipulacija i populistička zamjena za nedostatak pravih predvodničkih sposobnosti.

Za razliku od prošlih vremena, javni imidž suvremenih predvodnika mora biti ukorijenjen u najširem društvenom i kulturnom okviru, kako bi se doprlo do što šireg kruga ljudi, što raznolikijih svjetonazora, što brojnijih očekivanja i što iskrenijih želja. Novi lideri moraju biti zastupnici većine, a ne predvodnici odabranih, oni moraju biti bliski sunarodnjaci, a ne posvećeni predvodnici, oni rade to što rade, zbog toga što su dobili većinsko povjerenje, a ne zlorabili neporecivu vlast samo za sebe i svoje odabranike. Od njih se ne očekuje da izigravaju nadljude čak i kada bi mogli skakati s nebodera. Zbog toga si Milanović u ovoj osiromašenoj, ojađenoj i ogorčenoj Hrvatskoj, kao čovjek koji dijeli sve dobre strane modernih vremena, ali izbjegava svaku politikantsku pomodnost, više ne može dopustiti tako neobavezne i promašene ispade. On mora naučiti i ono što mu još uvijek baš i ne ide najbolje. A to je da se u svakoj prigodi ponaša kao državnik na čvrstim nogama, a ne razigrani dječak koji želi poletjeti između neba i zemlje.