Sjećate li se davnašnjeg obećanja iz SDP-a da on nikada neće biti opozicija HDZ-u kakva je ovaj bio na splitskoj Rivi? I danas pamtim da mi je to sjelo, koliko god nepovjerljiv inače bio, kao ohrabrenje da iz ove zemlje nije protjerano zadnje zrno razuma. Nisu svi isti, štono bi rekli u stranci Zorana Milanovića, a to mi je tada izgledalo kao školski čista potvrda toga. Danas, međutim, mislim da to staro obećanje s Iblerovog trga treba baciti u zahodsku školjku, povući vodu i dva puta provjeriti je li prošlo kroz grlo školjke
Učvrstila me u tome izjava Milanovića Novoj TV uoči presude trojici hrvatskih generala da je optužnica protiv Gotovine potpuno neprihvatljiva i politička. Čak je jedva uvijeno rekao da, ako presuda njemu, Čermaku i Markaču bude sadržavala 'zajednički zločinački pothvat', tu presudu Hrvatska ne smije prihvatiti. Usto je kao svijetli primjer naveo Račanovo protestno pismo Haagu nakon objavljivanja optužnice, pa sam se uhvatio za stolac pobojavši se da će se još pohvaliti i da je Račan pustio Gotovinu da pobjegne, ali se onda ona protuha Sanader dao u hajku za njim i sve uprskao.
Hvala dobrim nebesima, nije. Ali, i bez toga je jasno da je Milanović zaglavinjao toliko daleko, završivši praktički u krilu veteranskog lidera Željka Sačića, da ti se učini da je jedna od najbedastijih rečenica Jadranke Kosor u posljednje vrijeme – da HDZ hoće u Europu, a SDP ne da – zapravo čista, zlatousta mudrost. Jer što, pobogu, ovo Milanovićevo bacanje rukavice u lice Haagu može značiti drugo nego zatvaranje vrata Europske unije, koja je o ovome izgradila čvrsta pravila još prije više od petnaest godina kada je osnovan Tribunal. Valjda šef SDP-a ne misli da će ih sada samo zbog njega mijenjati?!
U kolo s desnicom i EU-om
Pa, ovo što on sada govori u dlaku je isto što govore i biskup pod šljemom Juraj Jezerinac ili pravaški atamani Danijel Srb i Anto Đapić, s tim što su njih trojica barem konzekventni, pa, ako hoćete, i intelektualno pošteniji. Oni vrlo dobro znaju da, kada galame protiv Haaga, to ima svoju cijenu i spremni su je platiti, pa prije nego što je EU rekao da neće njih, ova trojica su rekla da neće nju. E, s Milanovićem to ne ide tako lako. On bi u kolo s njima, ali bi istodobno i da i dalje bude tretiran kao šampion europeizacije zemlje i da se s Kosorovom nadmudruje tko je zaslužniji, pametniji i ljepši.
U to se ne bih miješao, prepuštam da se sami raskusuraju, iako osobno mislim da je istina negdje u sredini i da su se HDZ i SDP ponašali kao dva jednonoga invalida koji su svaki sa svojom štakom omogućili da se zajedno nekako doteturaju do ulaznih vrata Unije. SDP je svakako zaslužniji što je Hrvatska izašla iz izolacije i otvorila se Europi, ali kada je trebalo riješiti rak-rane ratnog i mirnodopskog kriminala, odsjekle su mu se noge i tu je morao glavninu posla dovršiti HDZ. Ali, pustimo to i vratimo se ovom najnovijem kalamburu oko Haaga.
Da se razumijemo, uopće ne sporim pravo šefu SDP-a da se ne složi s optužnicom i mogućom osuđujućom presudom trojici generala. Ali kao vjerojatni budući premijer, to bi trebao podboltati uvjerljivim ili čak i kakvim-takvim argumentima. Tom čovjeku, međutim, najprije netko treba objasniti što je to argumentirani govor jer se on njime i inače ne zna služiti, nego se izražava u konfunzivnim brzacima kratkih rečenica koje u pravilu nikoga ni u što ne mogu uvjeriti. Koga, recimo, Milanović može uvjeriti ultimativnom tvrdnjom da bi samo i jedino oslobađajuća presuda Gotovini, Markaču i Čermaku bila pravedna?
Pa, čovječe božji, zar ne bi bio u nebo vapijući presedan da od tri zemlje koje su ratovale u prvoj polovici devedesetih – Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina – samo ova druga bude isključena iz osuđujućih presuda u Haagu? Da je, dakle, osuđeno na desetke Srba, da je osuđeno čak i nešto najvećih žrtava rata, Bošnjaka, uključujući i komandanta Armije BiH Rasima Delića, ali, da, eto, ne smije biti taknut baš nijedan pripadnik Hrvatske vojske. Trebalo je, prema tome, samo nekoliko početnih slova logičke abecede da se izbjegne ovo u što se Milanović uvalio, ali on je navalio pa se i uvalio.
Bilo mu je očito draže u ovoj izbornoj godini napuhnuti domoljubna jedra otrcanim antihaškim kaštigama i kletvama, koje više ne možeš čuti ni od pristojnijih HDZ-ovaca. Ovo bijedno parazitiranje SDP-a na temi Haaga ne bi bilo problem kada bi ta tužna kramarija ideja i fiksacija iz devedesetih ostala samo u njegovom dvorištu. Ali, to će u slučaju osuđujućih presuda trojici generala sigurno natjerati i druge da okrenu jedra tom vjetru, osim ako Milanović baš ne misli da je to dopušteno samo njemu i da će ostali ostati skrštenih ruku. Naravno da neće. Već sada je lako zamisliti da će se HDZ jako potruditi da tome parira, ako ne bude išlo drukčije, čak i tako da se stavi na čelo antihaških prosvjeda.
A ako se dvije najveće političke stranke nađu na tom zajedničkom poslu, još ćemo gledati i kako se naočigled izvrće logičan povijesni slijed. Umjesto da smo sada u fazi kada se cijelo hrvatsko društvu osvijestilo u osudi zločina s koje god strane bili počinjeni, zemlja tone u kretenizam tužbalica da Haag 'sudi Hrvatskoj' i odriče joj pravo postojanja. Ovo je, sjetit ćete se, sasvim blizu onome što najglasnije izriče Katolička crkva, pa me zanima vide li popići iz SDP-a i HDZ-a da time širom otvaraju prostor toj najnazadnijoj i najmračnijoj organizaciji u ovoj zemlji.
Kaptol u pohodu na Haag
Ako ne, preporučam im najnovije saopćenje Iustitiae et paxa, gdje se veli da će moguća osuđujuća presuda trojici generala imati nesagledive posljedice, i to se obrazlaže neuništivom tvrdnjom da Haag ne pravi razliku između žrtve i agresora. Ovo posljednje već je s obje noge stupilo u patologiju izmišljanja. Opće je, naime, poznato da je među optuženicima u Haagu preko 66 posto Srba, nešto ispod 23 posto Hrvata i nepunih pet posto Bošnjaka, pa ako to nije 'pravljenje razlike između žrtve i agresora', ne znam što jest.
Zapravo, s puno više razloga bi se reklo da tu razliku ne prave hrvatski biskupi, u suprotnom sjetili bi se makar slovom najveće žrtve u ratovima devedesetih, Bošnjaka. Sjetili bi se i spomenutog Rasima Delića, čija Armija nije nikoga napala, ni Srbiju (bilo je obratno) ni Hrvatsku (i tu je bilo obratno). A čovjek je svejedno fasovao hašku hapsanu, što na Kaptolu očito još nije primijećeno. Pa ipak, Crkva je ofenzivi na ovom terenu, ali i puno šire, pa popiće iz SDP-a još posebno pitam jesu li primijetili da je ona upravo idejom 'svehrvatskog groba' amputirala iz Tuđmanove pomirbe cijelu hrvatsku antifašističku ljevicu.
Hej, to znači i čitav SDP; jasno, onoliko koliko se njega uopće može smatrati antifašističkom ljevicom. Na što ciljam? Pa, na to da je ovo priča i o političkoj podinteligenciji, da ne kažem baš gluposti, u vrhu ove stranke. Očito je, naime, da se SDP najnovijom Milanovićevom izjavom htio ogrepsti o moguće braniteljske prosvjede nakon izricanja presude trojici generala, iako mu to baš nikada nije uspjelo, pa neće sigurno ni sada. Ali bi mu lako moglo uspjeti da cijela zemlja odmaršira deset godina unatrag, pregazivši pritom i ovu stranku.
Doduše, za ovo posljednje me zaboli đon. Brinem za nas pikzibnere, koji ne znamo i ne želimo sudjelovati u tim igrama, ali, nemaš kud, i sami smo na toj marš-ruti.
