Još su nam samo bombe trebale, pomislio sam nakon što sam čuo vijest o paketu koji je nepoznat netko poslao našemu veleposlanstvu u Berlinu. Na početku godine u kojoj nas čekaju toliki izazovi i važne odluke koje nam valja donijeti - od kojih će neke, poput očekivanog referenduma o ulasku u Europsku uniju, utjecati ne samo na našu, nego i na budućnost naše djece - samo bi potpuni idiot ili pak krajnje zlonamjeran pojedinac ili skupina mogli poduzimati takve terorističke akcije. No premda je nezahvalno nagađati tko iza spomenutog čina uistinu stoji - neka to istražuju oni koji su za to plaćeni - iz te se neugodne epizode ipak može puno toga iščitati.

Ponajprije, već i sama činjenica što dio javnosti u 'berlinskoj operaciji' vidi ponovno buđenje tzv. 'ustaške emigracije', dok drugi istodobno u njoj prepoznaju 'dobro poznati rukopis UDBA-e', i više nego jasno pokazuje koliko je ovo naše društvo opterećeno duhovima prošlosti i koliko je ne samo dubok, nego i žilav, taj stari jaz ideoloških podjela. Otvarajući paket s bombom u Berlinu njemački su policajci, a da o tome pojma nisu imali, istodobno otvorili i brojne prašnjave ormare u Hrvatskoj, iz kojih su ponovno počeli ispadati davno pohranjeni kosturi. I tako se, dakako na potpuno krivi i besplodan način, nastavila u Hrvatskoj nikad završena rasprava o ustašama i udbašima, moćnim očevima i njihovim sinovima. Usto, premda ona berlinska bomba, Bogu hvala, ipak nije eksplodirala, erupcija emocija koju je u Hrvatskoj izazvala pokazuje kako Hrvatska, nažalost, iz svoje prošlosti nije naučila puno, a o budućnosti razmišlja vrlo malo.

Nema nikakve sumnje, Hrvatska na svojim leđima nosi (pre)težak teret neraščišćene prošlosti. Prošlo je stoljeće, u kojem je svaka generacija proživjela barem jedan rat i dvije države, za sobom ostavilo mnoga stradanja i nepravde. Nije, stoga, teško razumjeti kako je dovoljan bilo kakav povod da se stare rane otvore a rasprava razbukta. I, uistinu, sva ta otvorena pitanja naprosto vape da ih se zatvori, i zasigurno će doći vrijeme kad će se to napokon i dogoditi. No kad to već nije učinjeno ranije, ni ova, 2011. nipošto nije godina u kojoj se šira javnost, mediji i politika trebaju baviti tim duhovima neraščišćene prošlosti. Upravo suprotno, ovo je godina u kojoj treba sustavno ignorirati sve one koji takve rasprave pokušaju nametnuti kao društveno relevantne i presudne za hrvatsku budućnost. Ovo je, smatram, godina u kojoj treba stati na loptu, prigušiti emocije, ignorirati provokacije i s Istoka i sa Zapada te napokon potražiti odgovore na pitanja od kojih će ovisiti naša budućnost.

Vladu bi, tako, trebalo puno odlučnije nego dosad priupitati: kamo nas to njezina politika vodi i tko su ljudi koji je (ne) provode? Mogu li se od nje napokon vidjeti i kakvi rezultati ili će sve ostati na lijepim željama i najavama? Glavne bi oporbene stranke, pak, trebalo pitati: imaju li one, kojim slučajem, kakvih planova, programa i rješenja i imaju li ljude koji te programe mogu provesti? Ili se nadaju da ćemo, samo zato što smo nezadovoljni sadašnjima, upravo njima tek tako dati svoje povjerenje? Ako pak s ponuđenim odgovorima i ljudima koji nam ih budu davali nismo ili ne budemo zadovoljni, trebalo bi pomno pogledati i poslušati: ima li i u drugim strankama, izvan HDZ-SDP-HSS-HNS-a, kvalitetnih ljudi i programa? Možemo, pritom, ispitati i istražiti i u kojima su od svih tih stranaka svoje utočište našli, na početku spomenuti, 'ustaše i udbaši', ako nas to već zanima.

I još: zagovornike Europske unije trebalo bi napokon priupitati što ta Europska unija uopće jest i što nas u njoj, ako danas-sutra uđemo, zapravo očekuje. Pregovarače bi pak trebalo ispitati kako su ti pregovori prošli i koje smo sve obveze u njima preuzeli. A i za kritičare EU-a našlo bi se pametnih pitanja: ako u Uniju ne uđemo, što onda? Gdje ćemo izvoziti, od čega, ovako zaduženi, živjeti i s kime graditi saveze? Mogli smo mi, naravno, a možda i trebali, sva ta pitanja malo upornije postavljati i ranije. No kad već nismo dosad, sad je stvarno krajnji čas. Ove smo godine, naime, mi 'obični građani' u velikoj prednosti. Jer, sve one koji nam ne budu htjeli ili znali odgovoriti, vrlo ćemo lako moći i kazniti - izlaskom na referendum i izbore, ignoriranjem listi na kojima nađemo njihova imena te zaokruživanjem onih rješenja koja će koristiti nama, a ne njima.

Ne dati se navući na tanak led

Krajnje je odgovoran taj zadatak koji se pred nas postavlja i uistinu je velika prilika koja nam se pruža. Ignorirati, stoga, treba sve te bombe i poruke ispisane rukopisom iz prošlosti, ne dati se navući na tanak led besplodnog iscrpljivanja i razgrnuti svu tu maglu koja se spušta. Jer, luksuz da od sve te šume ne vidimo drvo i od svih tih silnih priča ne prepoznamo one važne, u ovoj, 2011. godini naprosto si ne smijemo priuštiti. Preskupo bi nas stajalo.