Hrvatski državni dug je krajem ožujka iznosio 237,7 mlrd. kuna ili 70,2% BDP-a. Dug svakog djeteta, žene i muškarca iznosio je 55.408 kuna, a tek tri mjeseca prije toga 'samo' 54.000 kuna. Kako se hrvatske financijske institucije odnose prema njemu, i hoće li ulazak u EU donijeti nekakve promjene po tom pitanju?
Smanjivati državnu potrošnju ili se i dalje dodatno zaduživati?
U Hrvatskoj se ne stišavaju rasprave o tome treba li država smanjivati državnu potrošnju ili bi je, dapače, trebala i povećavati, što bi neminovno značilo i daljnje dodatno zaduživanje. Javljaju se, nažalost, i oni koji tvrde da i nismo baš prezaduženi, jer prosječna članica EU-a, SAD ili Japan zaduženiji su od Hrvatske.
Slične se rasprave vode diljem svijeta. Sudionici rasprava, posebice rasplamsanih od početaka krize 2008., dijele se na tzv. američku i europsku struju, s time da bi europsku preciznije bilo nazvati njemačkom. Kontekst i pozadinu ta dva pristupa odlično je opisao James Suriowiecki u članku o američkom i europskom pristupu krizi. Budući da je u Europi manje ljudi u krizi bilo pogođeno dugom, gubljenjem imovine ili otpuštanjem nego u Americi, uz istovremeno postojanje sustava naknada za nezaposlene i zdravstvenog osiguranja (i zaposlenih i nezaposlenih) kakvog u Americi nema, pritisci na poticanje ekonomije u Europi nisu bili tako prisutni kao u Americi. Europljani, posebice Nijemci, tradicionalno više strahuju od inflacije i duga nego od stagnacije gospodarstva. U Njemačkoj još od 1920-ih vlada takav strah od inflacije i duga da se čak i u doba krize štednja smatra ne samo ekonomski opravdanom nego i moralno ispravnom. Amerikanci će se, pak, i pod cijenu zaduživanja odlučiti za ekonomski rast i zaposlenost, jer se njihovim izostankom - zbog nepostojanja adekvatne socijalne zaštite - povećava bijeda i očaj velikog dijela stanovništva.
Odnos Nijemaca prema zaduživanju države najbolje ilustrira činjenica da u najnovijem Eurobarometru (sveobuhvatnom ispitivanju javnog mnijenja u državama članicama i kandidatkinjama koje se provodi dvaput godišnje), jedino njemačke ispitanike najviše brine državni dug. To je posebice zanimljivo jer je udio njemačkog državnog duga u BDP-u niži od prosjeka EU-27 i niži nego u deset članica Unije. Promatramo li države po visini zaduženosti, najzaduženijim Grcima državni dug je tek treća briga po redu, Talijanima peta, a Portugalcima četvrta. U većini država ispitanike najviše brine nezaposlenost, a tek u nekoliko njih ekonomska situacija općenito i rastuće cijene, dok ispitanike s Malte najviše brine imigracija! U tom istraživanju hrvatske ispitanike najviše brine nezaposlenost, pa opća ekonomska situacija, a državni dug im je tek na petom mjestu.
U raspravama u Hrvatskoj, nažalost, zagovaratelji rasta državne potrošnje čak ni ne govore o potrošnji koja bi poticala ekonomski rast, već o potrošnji koja održava status quo. Uistinu čudi tako slaba zabrinutost zbog porasta državnog duga, ne samo hrvatskih ispitanika u Eurobarometru, već i svih onih koji neprovođenjem i/ili opstrukcijama reformi dovode do tog rasta.
Agencija Standard and Poor's (S&P) nekidan je snizila izglede za kreditni rejting Hrvatske sa stabilnih na negativne jer strukturni problemi koče ekonomski rast, pa uz predviđeni pad BDP-a od 1% 2013. postoji bojazan da će porast proračunskog deficita i državnog duga biti veći od ranije predviđanog, te će se pogoršati vanjski uvjeti financiranja. S&P također brine da Hrvatska zbog tih strukturnih problema, političkih ograničenja fiskalnih reformi, prezaduženog javnog i privatnog sektora i nepovoljnog vanjskog okruženja neće moći u dovoljnoj mjeri iskoristiti ni mogućnosti koje joj nudi članstvo u EU-u.
Kako uopće stojimo s državnim dugom?
Velika je šteta što Hrvatska ne sudjeluje u Sustavu statistike zaduženosti javnog sektora koji su zajedno razvili Svjetska banka i MMF. Riječ je o inicijativi na koju su dobrovoljno pristale brojne države - od Albanije do SAD-a – kvartalno puneći bazu koja omogućuje usporedbe pouzdanih podataka i kvalitetne makroekonomske analize.
Budući da ni u najnovijoj Eurostatovoj analizi državnog duga članica EU-a nema podataka za Hrvatsku, jer članica smo tek mjesec dana, zasad se valja pouzdati samo u podatke našeg Ministarstva financija za koje je upitno u kojoj su mjeri usporedivi s podacima MMF-a, Svjetske banke i Eurostata, odnosno Europske komisije.
Uostalom, na službenoj internetskoj stranici Ministarstva financija najrecentniji dokumenti su Strategija upravljanja javnim dugom iz veljače 2011., i Godišnje izvješće o javnom dugu iz 2006! Na sreću, o zaduživanju države se ipak može dosta saznati i u Godišnjem izvješću samog Ministarstva financija za 2011. i Mjesečnom statističkom prikazu iz ožujka 2013. Pritom treba napomenuti da je prema Akcijskom planu Partnerstva za otvorenu vlast Ministarstvo već moralo objaviti i mjesečni prikaz za lipanj, no to je već druga tema.
Dakle, prema podacima Ministarstva financija, ukupni dug hrvatske države – središnje države, lokalnih jedinica, izvanproračunskih korisnika, HBOR-a i izdanih jamstava - porastao je sa 101,4 mlrd. kuna na kraju prosinca 2003. na 237,7 mlrd. kuna na kraju ožujka 2013. U deset godina dug se povećao gotovo dva i po puta, skočivši sa 44,3 na 70,2% BDP-a. Dug svakog hrvatskog djeteta, žene i muškarca je krajem ožujka ove godine iznosio 55.408 kuna. Za usporedbu, u tekstu 'Ma tko to može vratit'?' objavljenom na istom ovom portalu, dug po stanovniku je tri mjeseca ranije - krajem prosinca 2012. - iznosio 'samo' 54.000 kuna.
Državni je dug kao udio BDP-a pokazatelj je koji se često koristi, no on sâm dovoljno ne odražava ranjivost, odnosno ugroženost države. Neophodno je analizirati i brojne druge podatke: koliko država duguje domaćim, a koliko inozemnim vjerovnicima; koliko u domaćoj, a koliko i u kojim stranim valutama; uz koji se trošak država zadužuje; kada i kolike glavnice i kamate dospijevaju na naplatu; kakav je odnos otplata glavnice i kamata prema prihodima od izvoza, kakav prema deviznim rezervama i sl. Postoje, naime, države u kojima je dug u odnosu na BDP vrlo visok – Japan gotovo 250%, SAD 111%, Singapur i Belgija oko 100%, Ujedinjeno Kraljevstvo preko 90% BDP-a – ali to zbog ostalih njihovih pokazatelja nije toliko zabrinjavajuće. Istovremeno, Alžir ima problema i s 8% duga, Slovenija s 53%, a o grčkih 180%, portugalskih 120% ili španjolskih 100% BDP-a da se i ne govori.
Kad je država već jednom visoko zadužena, za sprečavanje daljnjeg porasta duga i njegovo smanjivanje najvažnija je kvaliteta državnih politika i institucija posebice onih koje se odnose na upravljanje dugom. Uz kvalitetne makroekonomske i proračunske strateške dokumente država mora imati i strategije zaduživanja, pratiti i predviđati situacije na domaćem i inozemnim tržištima duga i pravovremeno na njih reagirati, koordinirati fiskalnu i monetarnu politiku u upravljanju dugom, razraditi politike i procedure zaduživanja, predviđati novčane tokove i upravljati novcem, pratiti i upravljati rizicima, izvještavati i javno objavljivati podatke. Kada bi to u Hrvatskoj sve bilo tako, ministar financija se ne bi - nakon optimističnih izjava s početka godine - sredinom godine jadao da nemamo sredstava ni za plaćanje kamata, a ne bi se događalo ni da se saniraju gubici zdravstva, a da to u proračunu nije bilo predviđeno. Ako već ne počinje sa strategijama koje su prve, Ministarstvo financija bi barem moglo početi s redovitim javnim objavljivanjem koje je zadnje u tom nizu.
Valja se nadati da ćemo - zahvaljujući Europskoj komisiji - već ove jeseni imati podatke koji će nam omogućiti stvarne usporedbe s ostalim članicama Unije, a i da će se onda - opet zahvaljujući Europskoj komisiji - pokrenuti adekvatne institucije, postupci i mehanizmi koji će dugoročno voditi kvalitetnijim politikama i institucijama upravljanja državnim dugom, što će dovesti do poboljšanja financijskog stanja javnog, a time posredno i privatnog sektora. A valja se nadati i da će se povećati zabrinutost zbog porasta državnog duga, posebice među onima koji direktno ili indirektno na taj porast utječu. Europska komisija može pomoći da se sagleda stvarno stanje, može dati i konkretne preporuke za njegovo poboljšanje, no ne može se očekivati da Europska komisija upravlja hrvatskim javnim dugom, ni da na hrvatskom jeziku sastavlja i objavljuje strategije, izvještaje, mjesečne informacije i sl. To mora raditi hrvatsko Ministarstvo financija i hrvatska Vlada i tek onda mogu očekivati podršku hrvatske javnosti u poduzimanju adekvatnih reformi.
