Ministar obrazovanja Željko Jovanović, nema tu nikakve sumnje, izrazito je borben tip. Kad se od njega tražilo da učiteljima i nastavnicima, zbog potreba proračuna, smanji plaće on je to, unatoč njihovu silnom protivljenju, odlučno i proveo. Ranije je, pak, najavljivao kako nikakvog smanjenja učiteljskih i nastavničkih primanja neće biti, ili će u protivnom on sam podnijeti ostavku. No borben kakav već jest, nakon što se to ipak dogodilo, umjesto najavljene ostavke 'mijenja ploču' pa još odlučnije poručuje kako će u Vladi ipak ostati i dalje se boriti. Istu je odlučnost i borbenost pokazao i onda kad je, bez imalo krzmanja, zatražio i proveo ispis desetina učenika iz strukovnih škola od Kaštela do Karlovca, jer za upis nisu imali dovoljno bodova. Za razliku od samih škola i županijskih ureda koji su te upise 'mlako' dopustili, jer za poljoprivredna i šumarska zanimanja koja su ti učenici odabrali ionako nema ama baš nikakve jagme među djecom, ministar je ostao odlučan do kraja – pa su djeca morala biti ispisana. Jer, propisi su propisi, pa kud puklo da puklo! Gdje su sva ta djeca na kraju završila, čini se da nitko ne zna a valjda nikoga, osim njih samih i njihovih roditelja, ni ne zanima.

Nakon učitelja, nastavnika i spomenute djece, logično je bilo očekivati da će na megdan s ministrom, prije ili poslije, morati doći i roditelji. Bojno polje na kojem će se ta bitka ministra protiv roditelja odigrati – zdravstveni i spolni odgoj njihove djece – sami roditelji nisu birali. Niti ih je tko iz Ministarstva o tome odgoju išta pitao, niti su s njegovim sadržajem u školama dosad službeno upoznati, no već su oštro upozoreni da će djecu na njega morati slati. Naime, nakon što su udruge Grozd i Vigilare 'putem okruglih stolova i tribina' počeli problematizirati dio zdravstvenoga odgoja koji se odnosi na spolnost i spolno/rodnu ravnopravnost, ministar je roditeljima, najprije preko medija a onda i priopćenjem iz Ministarstva, poručio kako je taj novi sadržaj za djecu obvezatan, pa im ga roditelji 'nemaju pravo uskratiti'. Prijetio se, pritom, i nekim zakonima, izrijekom spominjući onaj Obiteljski, žalostio što neki roditelji 'ne razumiju dobrobiti toga odgoja' te rade 'na štetu svoje djece i cijele Hrvatske'.

Ipak, uza sve te jake riječi kojima se ministar, u žaru borbe, poslužio, ni on niti njegovo Ministarstvo uopće ne opovrgavaju središnje optužbe koje na račun njegova programa 'putem okruglih stolova i tribina' spomenute udruge iznose. A one, pojednostavljeno rečeno, glase: tim se programom, uz nesporno korisne i poželje sadržaje, plasiraju i 'homoseksualna propaganda' i, ne baš općeprihvaćene, rodne teorije, što se najbolje vidi u literaturi koja je sastavni dio toga programa, a čiji su autori redom tzv. queer aktivisti. Dapače, samo ministarstvo u svom priopćenju izrijekom potvrđuje kako se rečenice 'Ja sam muškarac s vaginom' i 'Moj spol je ženski, a rod muški' uistinu nalaze u preporučenoj literaturi, no istodobno dodaje kako su 'te rečenice samo dva izvučena navoda iz literature koju osobe koje će izvoditi program mogu koristiti u pripremi nastavnog sata'. E, sad, kakve točno veze ti i slični sadržaji, kojih u preporučenoj literaturi ima napretek, imaju sa zdravljem djece, i kako bi, primjerice, nepoznavanje 'razlikovanja pojmova transseksualnost i transrodnost' (kako glasi jedan od traženih ishoda učenja novih sadržaja) moglo biti 'na štetu djece i cijele Hrvatske', i dalje ostaje prilično nejasno.

No kad se već sam ministar dohvatio zakona i njegovih paragrafa – kako bi priprijetio roditeljima koji razmišljaju što i kako s tim i takvim odgojem svoje djece učiniti – valjalo bi i njega samoga podsjetiti na zakone i paragrafe, kojih se i on dužan pridržavati. Primjerice, na hrvatski Ustav (čl. 63.), koji vrlo jasno propisuje kako su roditelji, dakako, 'dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu', ali isto tako i kako oni, a ne on i ministarstvo kojemu je na čelu, 'imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece'. Naravno, ni to u Ustav nije došlo slučajno, nego je preuzeto iz nekih međunarodnih deklaracija i konvencija, kojih je i Republika Hrvatska potpisnik, a koji čine temelj društva liberalne demokracije, kakvom se naša zemlja voli predstavljati. Primjerice, iz Opće deklaracije o pravima čovjeka (čl 26, st. 3: 'Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu'), ili pak Iz Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Protokol 1. Čl 2: 'U obavljanju svojih funkcija povezanih s obrazovanjem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima') i, napokon, iz Povelje o temeljnim pravima Europske unije (čl. 14, st. 3.) koja također izrijekom navodi kako se 'pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje i poduku u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, poštuje u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje takve slobode i prava'.

No pustimo mi paragrafe, povelje i deklaracije, i pokušajmo raščistiti središnju temu novonastaloga spora. Ona, nipošto, nije u tome trebaju li djeca biti odgojena tako da čuvaju i unapređuju svoje, i zdravlje ljudi s kojima dijele ovaj svijet. Ona nije ni u tome trebaju li i škole, kao i sve druge mjerodavne institucije, dati svoj doprinos tome i takvome odgoju. Odgovori na ta pitanja nedvojbeno su potvrdni, i to ama baš nitko dobronamjeran ne dovodi u pitanje. Spor je samo u tome kako to najbolje i najuspješnije učiniti te, u konačnici, tko je za tu djecu najodgovorniji. Ministar Jovanović, kako se čini, misli da to treba učiniti mimo roditelja (jer je ovaj zdravstveni odgoj u škole uveo prije negoli je njegov sadržaj bio poznat ne samo roditeljima, nego i učiteljima i nastavnicima koji ga trebaju provoditi) pa čak i ako mu se roditelji protive (prijeteći im zakonskim sankcijama).

U konačnici, srž je spora u pitanju: čija su to djeca? Pripadaju li ona ministru Jovanoviću i Republici Hrvatskoj ili pak roditeljima koji su ih donijeli na svijet? Imaju li ti roditelji pravo na nepovredivost svojega doma i svoje obitelji i na slobodu da – poštujući integritet te djece i zakone ove zemlje – svojoj djeci pruže i/li osiguraju onakav odgoj za kojega smatraju da je najbolji, ali i poštede 'odgoja' koji drže promašenim? Ili pak tu svoju djecu – u školama koje oni plaćaju – trebaju prepustiti ambicioznim eksperimentima pojedinih ministara, nedemokratskom posezanju države ili pak praktičnoj provjeri učinkovitosti teorija raznoraznih aktivista? Trebaju li roditelji dopustiti da im djecu (pre)odgajaju ljudi i teorije u koje oni sami naprosto nemaju povjerenja? I trebaju li a priori vjerovati ministrima koji su već pokazali da ne drže do svoje riječi ili stručnjaku koji, po vlastitom priznanju, u 50-im godinama svog života, 'zna(m) sve o seksu, ali i dalje nema(m) nikoga' (što je, dakako, njegovo neotuđivo pravo, kao što je pravo svakog roditelja da svojoj djeci ne priželjkuju takvu 'sudbinu')?