Otkako ga traži Njemačka zbog sumnji da je 1983. godine sudjelovao u ubojstvu Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta, njegova radna biografija, očišćena od takozvanih kontroverzi, ponuđena je javnosti na uvid i u grubim crtama otkriva kako je do mirovine stigao kao udbaš, dakle kako je iz Službe državne sigurnosti s raspadom bivše države prešao u hrvatske tajne službe i postao jedan od pouzdanika vrhova nove vlasti.

U poduljem hagiografskom tekstu objavljenom u nedjeljnom Večernjem listu u formi prikrivenog intervjua - o činjenicama koje mogu biti poznate samo Perkoviću govore neimenovane 'najbliže osobe' - umirovljeni udbaš ne želi otkriti kako je upoznao Tuđmana.

'Ne mogu još o tome govoriti', izjavio je 'užem krugu sebi pouzdanih ljudi', što ponovno otvara staru temu o vezi Udbe i Tuđmana.

Zašto je bivši predsjednik bio prvi jugoslavenski disident kojemu je 1987. godine vraćen pasoš, jedno je od omiljenijih pitanja u krugovima teoretičara zavjera. Ondje je na osobitoj cijeni uvjerenje da je prvog hrvatskog predsjednika zapravo regrutirala Udba, uručila mu pasoš i poslala ga u bijeli svijet da radi na svojoj političkoj promidžbi. Zašto bi to uradila, nije sasvim jasno, tek spominjemo da nije rijetkost naići na osobu uvjerenu da je Tuđman kao politički projekt i predsjednik samostalne Hrvatske osmišljen u glavama profesionalnih čuvara Jugoslavije.

U Perkovićevu kategoriju spada i Zdravko Mustač. Karijerni jugoslavenski špijun s početkom raspada bivše države potpisao je ugovor s hrvatskim službama postavši pouzdanikom novog režima.

A tek Šušak? I njemu, prvom Tuđmanovu suradniku, istaknutom predstavniku krajnje desnice u hrvatskoj vlasti, bivšem emigrantu, pripisivana su udbotvorna svojstva. Google, primjerice, daje nekoliko mogućnosti pretrage koje uključuju Šuškovo ime i prezime te Udbu. I u njegovu se slučaju kao argument spominje putovnica - vratio se, kažu, u Jugoslaviju 1990. godine s jugoslavenskom putovnicom, što je, kao, bilo nemoguće bez veze s obavještajnim sustavom jer hrvatski politički emigranti nisu dobivali jugoslavenske putne isprave.

O vezama Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Stjepana Mesića s Udbom ispisane su tone tekstova, čiji je broj rastao što se trio, a naročito Mesić, više odvajao od Tuđmanove politike. Suradnja s Udbom, nadalje, pripisivana je Vladimiru Šeksu, HDZ-ovom moćniku otkad je višestranačja, Vici Vukojeviću, Tuđmanovom ustavnom sucu i istražitelju komunističkih zločina, Mati Bobanu, vođi hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini i njezinu oružanu čuvaru Mladenu Naletiliću Tuti, odnedavno slobodnom haškom osuđeniku, Tomislavu Karamarku, tehnomenadžerskoj frakciji HDZ-a, mnogom soldatu pristiglom u Hrvatsku vojsku iz Jugoslavenske narodne armije, čitavom SDP-u i uopće svemu što je lijevo od HDZ-a, mnogočemu što je desno od HDZ-a...

Kada bi, eto, polovica od pobrojanog bila točna, dvojbe ne bi bilo – samostalna Hrvatska najveći je ostvareni projekt kreiran u Udbinim uredima. Valjda je samo nekom neprijateljski nastrojenom prema ovdašnjem svijetu moglo pasti na um stvoriti državu koja nakon skoro dva i pol desetljeća pokušava preživjeti od prodaje onog što je stvoreno u ranijoj epohi, što, na koncu, vodi do zaključka da je pravi i istinski hrvatski domoljub neumitno jugonostalgičar.