Prošlog je četvrtka u jednoj zagrebačkoj knjižnici Treći program Hrvatskog radija organizirao javnu tribinu pod naslovom 'Suočavanje s Europom: umjetnici, odgovornost, akcija'. Slika reportažnih kola koja su stajala ispred knjižnice (tribinu su radijski slušatelji pratili uživo), stotinjak ljudi u čitaonici i na ostakljenoj galeriji, tragovi dizajna i građanske kulture 60-ih. Ima neke gordosti u društvenim ritualima koji ispadnu iz mainstream kulture, ali pokušavaju trajati pa u sebi nose mješavinu veličine i skromnosti. Već i u samoj činjenica da se tribina emitirala uživo. Usprkos sveopćoj marginalizaciji kulture, pa tako i umjetničke odgovornosti i akcije.

Nepuna dva sata publika je mogla uživati u iskazima gostiju (Borka Pavićević, Ješa Denegri, Rajko Grlić i Slaven Tolj) koji su vrlo nadahnuto govorili o postsocijalističkim društvima regije koja se, u vrijeme potpunog odsustva autentičnog socijalnog iskustva, nalaze u dubokoj krizi. Razgovor se dotakao krize modernih institucija koje se kao golemi, lijeni crvi provlače u naša liberalna društva i unose golemu zabunu jer nam se na trenutak čini da se o njih spotičemo i da nas koče, a opet u drugom trenutku nam je drago da su ovdje jer je bez njih (danas možda više nego ikad) kulturni život nezamisliv. Lokalni su kulturni radnici (primarno ubaštinjeni u kolektivnoj modernizaciji druge polovice XX. stoljeća) danas na posebnoj vjetrometini jer im se broj svih ovih godina sustavno povećavao, a proračunska sredstva drastično smanjivala. Kada tome pridružimo činjenicu da su kulture zemalja regije bile svih ovih godina pod otvorenim udarom različitih vrsta fundamentalizma, onda treba priznati da je kulturni radnik prilično fasovao u transformaciji društva.

Govorilo se o hrabrosti umjetnika i njegovom pravu na pobunu. Vrlo je otvoreno izrečena nada u transformativni kapacitet umjetnika da svojom akcijom potakne društvena gibanja i da svoje pravo na pobunu prenese na svoje sugrađane.

Također je netko lijepo primijetio da je sloboda jugoslavenskog umjetnika bila pečalbarska. Ona mu je omogućava da svog beogradskog intendanta pošalje u 'onu stvar' i ode raditi u Ljubljanu ili Split. Toga danas nema. Čak i ako se rasprava na momente pretvarala u žalopojku, bila je to žalopojka koja je u sebi imala bijesa i autoironije.

Kritika europskog kulturnog tržišta i goleme birokracije koja priječi nesmetanu pečalbu umjetnika, ideja i resursa uzduž europskog kontinenta učas se pretvorila u prisjećanje na neprohodnu birokratsku paučinu samoupravnog socijalizma. Na sve one šapirografe pravilnika i zapisnika koje smo morali uzimati na znanje dok smo (sretni) bauljali državom blagog stanja. Netko se u publici našalio kako isključivo drugu Kardelju trebamo zahvaliti što nas je pripremio za europsku birokraciju.

Na trenutke su se iz bivšeg obiteljskog albuma vadile slike i ljudi: Atelje 212, Korčulanska ljetna škola, Praxis, Galerija SC-a, Narodno Pozorište, Uljanik, žito u Vojvodini. Kažu da je jedan poznati francuski filozof za vrijeme svog boravka na Korčuli (valjda za vrijeme bevande s Kangrgom u Lumbardi) definirao samoupravljanje kao dionizijski socijalizam. Između redaka se mogao steći dojam da je stanje u kulturi i umjetnosti bilo bolje, iako je evidentno kako su prošla iskustva teško primjenjiva.

Tribina bi se nekako završila sretno, pa čak i s nabojem koji ohrabruje, da se na kraju nije desila isprazna raspravica na temu koja se u nas očito nedovoljno raspravlja pa se umjetnici, kustosi i kritičari nerijetko petljaju u kučine. Radi se o tome da naše kulturne elite, kritičari i mediji normiraju govor o umjetnosti tako da je na djelu oštra podjela između tzv. avangarde ili umjetnosti koja ima odgovornost, koja je aktivna i transformira društvo i svega onog ostalog koje je mainstream, amaterstvo, komercijala ili nevidljiva građanska inicijativa. Iako svi oni zajedno ovise o kulturnom proračunu, našim je današnjim kulturnjacima (pogotovo onima koji su baštinili svoje formativne godine od prethodnog razdoblja) teško prepoznati suvremeni kulturni krajolik u kojem se nalaze pa često brkaju kruške i jabuke.

Prodane duše

Tako se zapodjenuo razgovor o umjetnici koja je izdala svoje ideale i prodala se tržištu (Ajme meni! Što se to dogodilo s heroinom koja se prije 40 godina protiv sustava borila samoranjavanjem u galeriji?) i o festivalu koji, dok uživa pokroviteljstvo lokalnog političkog velmože, žmiri na korumpiranost njegove vlasti. Govornici su se međusobno opravdavali i ispričavali. Dok su u jednom trenutku smišljali retoričke konstrukcije kako bi objasnili da se današnje vrijeme razlikuje od prošlog te je nemoguće davati moralke umjetnici koja mlati milijunske honorare i plaća tjelohranitelje. Već u sljedećoj rečenici bi nijekali sadašnjost, isticali njezin neokaljan avangardni status i pristajali uz mitologiju.

S jedne je strane svima jasno da komercijalizacija i politički utjecaj umanjuje kritički učinak umjetnosti i uspavljuje njezinu društvenu odgovornost, ali će svejedno umirati od želje da spiskaju javne novce na zvjezdanu konfekciju sa svjetske umjetničke scene. Isto nam je tako jasno da 'financijski uspješan – a nezavisan' filmski festival može opstati kao politički projekt ili mora postati kulturno-turistička atrakcija za raju (najčešće oboje), no svejedno se propinjemo na zadnje noge kada nekome treba dokazati kako je taj isti festival oličenje nezavisne umjetnosti i društvene odgovornosti. Upravo u ovoj zbunjenosti, između davanja nezasluženog avangardnog statusa i trenutne sveopće desakralizacije umjetnosti, sastoji se glavni problem naše umjetnosti i kulture. U hrvatskoj kulturi i umjetnosti ustrajava vjera da je moguće biti sve odjednom. Kritičan, strašno kul i izvan glavne struje, ali i komercijalno uspješan i politički podoban. Da bi bio jedno, moraš biti ono drugo.