Neobuzdane su strasti opasne poput vatre i vode. One su dobar sluga, ali vrlo loš gospodar – napisao je Ezop još prije dvije i pol tisuće godina, a ova se provjerena istina potvrdila i ovih dana, kada je u New Yorku uhićen Francuz Dominique Strauss-Kahn (62 godine), briljantni direktor gotovo svemoćnog Međunarodnog monetarnog fonda, zbog navodnog seksualnog nasilja nad nekom afričkom azilanticom koja je zarađivala za život kao čistačica u nekom otmjenom hotelu. Već bi i sama ta senzacionalna priča bila dostatna za prve stranice novina koje vape za ovakvim skandalima u kojima su tako drastično izmiješani novac i požuda, politika i nasilje, rasipništvo i siromaštvo, muška strahovlada i ženska nemoć, a možda i laž, podvala i zavjera, ali je u ovom složenom slučaju seksualni skandal odmah prerastao i u dodatnu globalnu dramu u otvorenom sukobu za novu podjelu ogromnih financijskih ovlasti.

Mnogi tvrde da se ovaj bankar i prije ponašao poput uspaljenog gorile, ali ovakve pritajene istine prestaju biti samo neugodna privatna izopačenost kada se pretvore u mnogostruku sagu o neposrednim izborima za budućeg predsjednika Francuske (socijalist Strauss-Kahn je već unaprijed bio proglašen sigurnim pobjednikom), raspadu Europske unije i propasti eura, osporenoj raspodjeli moći između Europe i Amerike, starim nesuglasicama među najmoćnijim zemljama Europe (Njemačka, Francuska, Velika Britanija) i novom sukobu između novih (Indija, Kina, Brazil, Južnoafrička Republika) i starih ekonomskih divova (Europa i SAD). Kao voda koja je pobjegla iz korita, i vatra koja se približava krovovima, ovaj je seksualni skandal izazvao opću uzbunu koja obilno potvrđuje da se privatna sudbina pojedinih moćnih ličnosti ipak ne može odvojiti od prevažnih globalnih pitanja, bez obzira koliko se uzdrmana politika zaklinjala u nedodirljivu opstojnost najmoćnijih međunarodnih institucija.

Nesnošljivi, briljantni i dalekovidni čudotvorac

Europska unija se (još) neće raspasti, euro neće propasti, Međunarodni monetarni fond će i dalje igrati prevažnu ulogu u spašavaju posrnulih proračuna, a Nicolas Sarkozy još uvijek nije pobijedio na sljedećim predsjedničkim izborima samo zbog toga što je njegov najopasniji protivnik iznenada otpao iz predsjedničke utrke. Bez Strauss-Kahna (on je već dao ostavku), Francuska i Europa će možda ipak morati popustiti u novoj raspodjeli globalnog financijskog nadzora, dok će se europski bolesnici – od Grčke do Irske i Portugala – morati suočiti s mnogo opreznijom novčanom potporom. Dominique Strauss-Kahn nije bio samo jedan od 'nesnošljivih, a briljantnih Francuza' (od posljednjih deset direktora MMF-a svi su bili Europljani, a od njih čak četvorica Francuzi) koji su monopolizirali direktorsko mjesto u ovoj novčarskoj instituciji (osnovana je 1948, a broji 186 članica), već i 'dalekovidni čudotvorac' koji je zaustavio europsku financijsku katastrofu.

U tome je osumnjičeni nasilnik ipak bio mnogo mekši provodeći oklevetanu politiku MMF-a, pa je zagovarao dugoročni razvoj, a ne samo trenutnu financijsku disciplinu, ali bio je i među prvima koji je shvatio da se samo gigantskim povećanjem fondova MMF-a može pokrenuti solidarna europska politika koja će spriječiti raspad europske valute. Euro se ne može spašavati inflacijom, niti preobrazbom cjelokupnog bankarskog sustava zbog osobitih pravila europskog udruživanja, pa je Strauss-Kahnova politika 'bacanja novca' ogorčila i Amerikance (po nepisanom dogovoru mogu imati samo zamjenika direktora, a ulažu najviše para u spas najvećeg konkurenta – EU-a), i Europljane koji nisu članovi eurozone (Velika Britanija), ali i nove velesile (Indija, Kina, Južnoafrička Republika), koje žele da ova međunarodna financijska institucija prihvati punu globalnu odgovornost i prestane spašavati samo neke od nesposobnih i rasipnih europskih zemalja.

Grčka, Irska i Portugal su dobile svoje nezaslužene milijune, ali ova velikodušna pomoć nije zaustavila krizu (sada se govori o neizbježnom bankrotu Španjolske), dok je Grčka, kojoj se ne mogu odreći neki bolni uspjesi, ponovo zatražila dodatnu pomoć da bi mogla otplaćivati ono što je već dobila – i potrošila. Londonu se ne sviđa takva politika 'neizvjesne odgode katastrofe', Njemačka ne želi mijenjati pravila igre, Francuska je (kako se čini) izgubila izuzetno prestižno mjesto, dok su i slučaj Strauss-Kahn i slučaj Berlusconi, koji je ove nedjelje prvi put izgubio prvi krug lokalnih izbora u svojoj nedodirljivoj tvrđavi (Milano), dokazali da se i u zemljama koje su prednjačile u zaštiti moćnih bludnika više neće moći nekažnjeno pozivati na zakone o zaštiti privatnosti. U cijeloj Europi ogorčena je javnost, glasnije nego ikada, zajednički ustala protiv zloporabe financijske moći, pa se na svim portalima može pročitati da nije nikakvo čudo da je poslije 'općeg bankarskog nasilja' jedan direktor optužen i za – stvarno silovanje.

Strauss-Kahn trenutno čami u samici za zaražene AIDS-om u ćeliji najgoreg američkog zatvora, kao čovjek koji još nije izgubio svaku potporu. Prijatelji ga i dalje brane, a dio javnosti koji u pravilu vjeruje samo u beskonačne teorije zavjere i priče o mračnim moćnicima tvrdi da su i ovom prigodom neki tajni krugovi, u konačnom obračunu s nezaustavljivim protivnikom, vrlo spretno podmetnuli veliku laž, a zlorabili ogorčena javna raspoloženja, u čemu zamke s podmetnutim seksom čine ono najstarije, a u pravilu najmoćnije javno oružje. Strauss-Kahn je već platio svoju požudu, a Nicolas Sarkozy tek najavio majčinski uzlet svoje izazovne supruge, koja će – kako kažu zlobnici – svoju zakašnjelu trudnoću, o kojoj se nagađa već nekoliko tjedana, javno objelodaniti na sam dan objave Sarkozyjeve druge predsjedničke kandidature.

Nema sumnje da su Strauss-Kahna podjednako mrzili i voljeli (on je sam otvoreno govorio o podmetanjima koja stalno trpi zbog toga što je vrlo bogat, zbog toga što je Židov i zbog toga što voli žene), no njegovi poslovi za konferencijskim stolom za mnoge su ipak bili mnogo nepodnošljiviji negoli njegove provale nasilja u potrazi za seksualnom nasladom. No bilo kako bilo, Strauss-Kahn je već postao politička prošlost, a njegova politika tek traži potvrdu svoje globalne budućnosti, u čemu se Europa zajednički bori za potvrdu dosadašnjeg utjecaja, a međusobno ratuje zbog neizvjesne podjele sve manjeg zajedničkog kolača. U Južnoafričkoj Uniji, Brazilu i Kini otvoreno traže nekog 'neeuropskog direktora', u Europi bi Nijemci ipak mogli zamijeniti Francuze, pa su se tako neobuzdane privatne strasti, baš poput vode koja je izašla iz korita, i vatre koja je već progutala šumu, od dobrih slugu, i u ovom slučaju, pretvorile u vrlo lošeg gospodara.