Što bi se dogodilo da su određena kaznena djela nekažnjiva? Bi li društvo utonulo u nekontrolirani kaos ili bi se nakon nekog vremena 'pročistilo'? Od potonje je pretpostavke krenuo James DeMonaco, američki redatelj, scenarist i producent koji se 2013. predstavio spojem distopijske drame i filma strave 'Pročišćenje'. Priča govori o Sjedinjenim Američkim Državama koje će u neposrednoj budućnosti gospodarski i društveno kolabirati, a nova će autokratska vlast u borbi protiv rastućeg bezakonja – ozakoniti kriminal. Naime svake će godine tijekom jedne noći, odnosno dvanaest sati biti moguće počiniti svaki mogući zločin bez sankcija, osim zločina protiv vladinih službenika. U razdoblju zakonski omogućenog 'pročišćenja' svako ubojstvo, palež, krađa i silovanje postaju nekažnjivima, a uvjet je da se počine u zakonski predviđenom roku, do 7 sati ujutro sljedećeg dana. Nakon nekoliko godina 'pročišćenja' stopa kriminala, tumači film, radikalno je pala.

Film 'Pročišćenje' veoma je dobro primljen među publikom te je već sljedeće godine snimljen nastavak 'Pročišćenje: Anarhija', a koji je središnju premisu iz borbe jedne obitelji za preživljavanje nasuprot krvoločnim susjedima prebacio na cijeli Los Angeles. Drugi je dio serijala sa svojim konceptom očajničke skupine nedužnih nasuprot do krajnosti patologizirane okoline proglašen najboljim, doživjevši usporedbe s 'Ratnicima podzemlja' Waltera Hilla. Ubrzo su snimljena još dva dijela, zatim istoimena televizijska serija, a dogodine će filmski serijal dobiti svoj peti i ujedno posljednji dio 'Pročišćenje zauvijek'. Premda izvorno komercijalni kinoprojekt, serijal 'Pročišćenje' lucidno testira hipotezu o ljudima kao potencijalnim kriminalcima koje samo zakonske sankcije i društveni pritisak sprječavaju u realizaciji asocijalnog ponašanja upravljanog instinktima. Ili, kako su to opisali pojedini klasici političke filozofije, u povratku u pesimistički viđeno prirodno stanje koje, prema Thomasu Hobbesu, djeluje kao rat svih protiv svih.

Prešutno prihvaćen model

Ne trebamo odlaziti u filmski viđen SAD kako bismo pretpostavili je li jedna vrsta kaznenog djela u Hrvatskoj također potencijalna podloga za 'pročišćenje'. To je, naravno, korupcija, za koju i oni koji je osjećaju na različite načine i oni koji bi se protiv nje trebali boriti dok god vrijede postojeći zakoni ističu da je trenutačno ključni problem hrvatskog društva. Iako korupcijom mogu biti premreženi svi dijelovi društva, njezina je najvidljivija i najpogubnija manifestacija u sprezi pojedinaca i skupina koji temeljem svoje političke i gospodarske moći pogoduju privatnim interesima dobivajući zauzvrat krupni dio uzurpiranih javnih sredstava. Aktualna afera Janaf te ranija afera Vjetroelektrane samo su u posljednjih nekoliko tjedana pokazale da je Hrvatska kontinuirano na udaru zloporabe javnih ovlasti te da je korupcija prije prešutno prihvaćen način na koji se u ovoj zemlji ponaša nego li način na koji se nikako ne bi smjelo ponašati. Osobito ne na vlasti.

Zlosretni bivši predsjednik Uprave JANAF-a Dragan Kovačević, trenutačno u pritvoru zbog sumnje za trgovinu utjecajem, nije nikakav samonikli mastermind korupcije koji je, pretpostavlja se, godinama pogodovao privatnim tvrtkama poput Elektrocentra također uhićenog Krešimira Peteka. I za to dobivao milijunske iznose mita pretvorene, među ostalim, u nekretnine te u hranu i piće na druženjima u svom sad već notornom klubu u Slovenskoj 9 u Zagrebu. Kovačević je, potvrde li se sumnje, tek jedan od očito neopreznijih i ridikuloznijih aktera u hrvatskoj višedesetljetnoj nemoći da se suprotstavi kanibalističkom uništavanju vlastitih javnih resursa. I to pomoću ortačko-rodbinskog poimanja politike i gospodarstva zapadnobalkanskog tipa.

Danas Dragan Kovačević, Dražen Barišić i Vinko Grgić, jučer Josipa Rimac, prekjučer Ivo Sanader i tako unedogled. Bivši premijeri, direktori javnih poduzeća, gradonačelnice i gradonačelnici, državni tajnici i tajnice. Uglavnom iz HDZ-a jer HDZ uglavnom i vlada Hrvatskom voljom biračkog tijela od 1990. do danas, ali i ostale političke stranke imaju svoje vrle predstavnike u vrelu korupcije. Tako se Dragan Kovačević 2008. natjecao za predsjednika SDP-a, a nakon što je poražen učlanio se u HNS, čije mu je članstvo presudno pomoglo u dolasku na čelo JANAF-a i u vrijeme vlade premijera Zorana Milanovića i u vrijeme vlade Andreja Plenkovića. Plenkovićeva je vlada Kovačevićevo upravljanje JANAF-om ocijenila tako dobrim da mu je ove veljače omogućila i treći mandat. Da ga se ne sumnjiči da je na prošlogodišnje Martinje u svom klubu od Peteka dobio gotovo dvomilijunski iznos, možda bi i ove godine na dan sv. Martina njegovo probrano društvo sastavljeno od predsjednika države, ministara, zabavljača i privatnih poduzetnika proslavljalo krštenje mladog vina.

I dok je primjerice Josipa Rimac bila manje ambiciozna u okupljanju političke i društvene elite, Kovačević je pomislio da je 'natpremijer' ili 'natpredsjednik' te gotovo nema političke opcije i dijela vlasti čiji predstavnici nisu neformalno 'koalirali' u njegovu klubu. Malo se tko u Hrvatskoj može pohvaliti time da je u manje četvornih metara okupio tako šaroliko i zvučno društvo kao Dragan Kovačević. Slovensku 9 pohodili su predsjednici države Stjepan Mesić i Zoran Milanović, ministar Oleg Butković i još nekolicina kolega u Plenkovićevoj vladi, zatim sudac Ivan Turudić, načelnik Glavnog stožera OS RH Robert Hranj te niz drugih. Na sporno je Martinje u klubu bio i Jakov Kitarović, suprug Milanovićeve prethodnice Kolinde Grabar Kitarović te bi afera vezana uz Dragana Kovačevića mogla postati rijetkim trenutkom solidarnosti aktera hrvatske vlasti neovisno o političkoj orijentaciji.

Ne dođe li do novog, poslovičnog stišavanja cijele situacije, afera bi ipak mogla prerasti u pravi detonator pojedinih karijera. Jer – nije samo problematično je li Kovačevićev klub bio mjestom primopredaje mita i 'brojenja novčanica', nego i je li Slovenska 9 funkcionirala kao adresa i za druge nezakonite aktivnosti? Od kršenja mjera u vrijeme proljetne karantene do uloge izvjesnih dama koje susjedi - revoltirani povremenom bukom iz kluba - opisuju vrlo slikovito.

U Njemačkoj bi letjele ostavke

Da se, recimo, u Njemačkoj, na koju aktualna hrvatska vlast silno želi podsjećati, otkrilo postojanje sličnog kluba sa slično tituliranim gostima, zemlja bi brojila desetine ostavki te se vrlo vjerojatno pripremala za nove izbore. Ovako slučaj Dragana Kovačevića prerasta u zabavna opravdavanja zašto se tko, eto, našao u njegovu klubu. Zbog puno hrane koju se nije smjelo baciti, kako tumači Zoran Milanović, odnosno zbog puke znatiželje, kako razlaže Oleg Butković. Možda je hranu trebalo dostaviti u pučku kuhinju koju je iz znatiželje mogao posjetiti i ministar te pomoći osoblju. Sve to govori da će borba protiv korupcije u Hrvatskoj i dalje biti Sizifov posao. A možda bi je, makar na dvanaest sati, trebalo legalizirati, kao što se prije desetak godina krenulo s legalizacijom nekretnina temeljem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Njegovim su normama unutar pravnog okvira vraćene mnogobrojne nekretnine, od sitnih građevinskih intervencija do golemih vila na priobalju. Pritom je država i zaradila na nezakonitim aktivnostima svojih građana. Možda bi slično djelovalo i kada je u pitanju korupcija. Od sitnog podmićivanja do višemilijunskih iznosa. Dapače. Na svakoj bi se takvoj transakciji mogao puniti državni proračun kad ga se već nemilice prazni. Iako korupcija u Hrvatskoj nije, naravno, legalna, ona je prema ponašanju mnogobrojnih koji bi trebali poštivati njezine zakone u biti legitimna.

Da je drukčije, Draganu Kovačeviću, Josipi Rimac i Ivi Sanaderu ne bi ni palo na pamet počiniti ono za što su svih ovih tjedana, mjeseci i godina osumnjičeni, optuženi ili ipak osuđeni. Kao što ni Kovačevićevi 'klubaši' iz različitih dijelova politike i društva ne bi ni pomislili zaći u nešto nalik Slovenskoj 9. Neovisno o tome vodi li ih znatiželja ili plemenita želja da se ne baci višak hrane. Svaka država ima korupciju. Problem je kada korupcija ima svoju državu. I klub na točnoj adresi.