Zapanjujuće je kako se borba protiv jezika i pisma manjinskog naroda pokušava podvaliti kao borba za osiguranje pijeteta vukovarskim žrtvama i kako se pri tome uspijeva mobilizirati sve koji se smatraju Velikim Hrvatima. A riječ je, većinom, o sitnim dušama koje ni dan danas uopće nisu svjesne da je Hrvatska u ratu sa Srbima - pobijedila i da su Srbi, doduše najveća, ali samo jedna od nacionalnih manjina koja ima pravo u ovoj zemlji uživati sva svoja prava i isticati svoj nacionalni identitet.

Pripadnici većinskog naroda, ponajprije radi sebe, moraju osigurati pripadnicima svih nacionalnih manjina da uživaju, u potpunosti, sva prava uobičajena za demokratske države – pravo na slobodu, jednakost, jezik, pismo, kulturu, političku zastupljenost... Tako i većinski Hrvati u državi Hrvatskoj moraju osigurati svojim manjinskim sugrađanima Srbima sva prava uobičajena za demokratske države, ako je Hrvatska demokratska država. Takvom bi se trebala smatrati sve dok u njezinom Ustavu piše da jest.

Argumentacija prema kojoj, zbog onog što se događalo u Domovinskom ratu (1991-1995), zbog sramotne uloge koju je dio građana srpske nacionalnosti odigrao tijekom okupacije hrvatskog teritorija, posebno Vukovara, Hrvatska 2013. ne smije dozvoliti postavljanje dvojezičnih ploča u tom gradu, jadna je i, premda može izazvati snažne emocije, posve neutemeljena, uskogrudna i kratkovidna. Rekla bih, iz perspektive brutalne realpolitike, čak i posve neinformirana i glupa.

Hrvatska je, naime, nacionalističkom retorikom rečeno, srpsko pitanje riješila još 1995. pobjedom u Oluji, koja je rezultirala, nažalost, i masovnim egzodusom Srba iz Hrvatske. Upravo na temeljima te ratne pobjede provedena je i mirna reintegracija Istočne Slavonije i Podunavlja. I to je bila velika hrvatska ratna pobjeda, koja je bez razaranja života i domova donijela teritorijalnu cjelovitost i temelj za izgradnju moderne države. Bila je to pobjeda u ratu, ostvarena mirnodopskim sredstvima

Međutim, oni kojima je danas neprihvatljiva ćirilica u Vukovaru, mirnu reintegraciju i činjenicu da Hrvati trebaju živjeti sa Srbima smatraju velikim hrvatskim porazom i tu se krije glavni uzrok najnovijeg događanja naroda na obalama Dunava.

Toliko su glasni da čak i one koji inače mirnu reintegraciju ne smatraju porazom i inače znaju da je Hrvatska pobijedila u ratu, uspijevaju emotivno izmanipulirati toliko da to posve zaborave pa su u stanju pojuriti prema Vukovaru, uništavati imovinu vlastite države i tući se s policijom samo zato što su postavljeni natpisi na srpskom jeziku, ispisani ćirilicom.

Provođenje Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i Ustava samog, poraz je, kažu, u miru. Istina je dijametralno suprotna: bit će to poraz u miru ako se sa zgrada državne uprave u Vukovaru i službeno skinu ploče na srpskom jeziku i pismu.

Ćirilica je srpsko, ali i hrvatsko povijesno pismo, a Srbi su narod s kojim smo oduvijek dijelili i s kojim ćemo uvijek dijeliti životni prostor. Srpski je jezik i ćirilica je pismo i svih onih Srba koji su zajedno s Hrvatima branili Vukovar

Ljudski mogu razumjeti bol i nezadovoljstvo s kojom se suočava gospodin Marijan Živković, koji je čekićem skidao dvojezični natpis, a koji je u obrani Vukovara izgubio dva sina, od kojih se jedan i dalje smatra nestalim. Ali njegovi sinovi poginuli su za slobodu demokratske Hrvatske i to je ono na što bi prijatelji i suborci trebali podsjetiti i sebe i gospodina Živkovića.

Živkovići su ginuli i za to da svi građanke i građani Hrvatske pa tako i Srbi ili pripadnici bilo koje nacionalne i svih drugih manjina, mogu uživati sva svoja prava. Njihova žrtva ugrađena je u hrvatsku pobjedu – i u ratu i u miru.