Dobro, priznajem, naslov je malo dvojben. Staviti u istu rečenicu SDP i mrtvaca možda je ipak mrvu pretjerano. Nikada nitko nije javio da je Socijaldemokratska partija umrla niti su oglasne službe ijednog hrvatskog groblja obavijestile javnost da je zaprimljeno tijelo pokojnika pod tim imenom. Ali, što jest - jest, SDP se bio toliko ohladio od svojih izvornih ideja i načela da je, ruku na srce, donedavno izgledao prilično mrtvo.

No, onda posljednjih dana i tjedana odjednom vidiš da ovaj napola pokojnik miče prstima, obrvama i drugim lokalnim ekstremitetima, što možda nije dokaz da je sasvim živ, ali ni da je sasvim umro. Registrirao sam dva takva mala pokreta i, odmah ću reći, sa zadovoljstvom ih pozdravljam. Prvi se dogodio kada je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel ponudio 3. maju da će mu dati kreditna jamstva za već naručeni brod, nakon što je iz Bruxellesa stigla naredba Vladi u Zagrebu da to više ne smije činiti, štoviše da su, dok se ne riješi status hrvatskih škverova, daljnje narudžbe – zabranjene.

Drugi pokret uslijedio je nedugo poslije kada je SDP-ovac Gordan Maras pričepio u Saboru šeficu Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Olgicu Spevec, optužujući je da ide niz dlaku monopolnim kompanijama, Agrokoru, Ini i još nekima. Reagiranja su u oba slučaja bila toliko silovita, toliko gromovita da odmah vidiš da su SDP-ovci takli u nešto toliko krupno, da je tek sada jasno zašto se dosad nitko nije usudio u to dirnuti. I moraš se ponadati da se sada i u Milanovićevoj stranci neće prepasti sami sebe.

'Jadni zločinci

Jer, gledaj, oglasio se osobno Ivica Todorić, koji to radi rijetko kao ustavni monarsi, i SDP-ova gunđala proglasio 'jadnim ljudima' koji ne znaju što govore, dok je Vesna Pusić nazvala Obersnelov potez ni manje ni više nego 'zločinom' prema projektu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Čekaj malo, zapitaš se. Ako se Todorić usudi nazvati vjerojatnu buduću vladajuću stranku 'jadnom', ima li ljepše, ima li slikovitije ilustracije tko zapravo vlada ovom zemljom? A ako Pusićka svog glavnog koalicijskog partnera časti nazivom 'zločinac', zar to nije dokaz da se i prije ulaska u EU centar moći preselio iz Zagreba u Bruxelles, kamo, sve mi se čini, srce vuče i ovu srditu gospođu?

O da, dobro znam da će me zbog ovog drugog mudrijaši proglasiti euroskeptikom, ali tu me malo teže naći jer sam napisao valjda i manji kamion tekstova u prilog hrvatskog ulaska u Uniju. Uostalom, tvrdim da se Pusićkini i Todorićevi stavovi mogu pobiti i argumentima europskih standarda, a što je najveselije, mogu se pobiti i tako da Todorića poklopiš Pusićkom, a Pusićku Todorićem. Dakle, ovako: kada EU traži od Hrvatske da prestane davati državne subvencije, po naški poticaje, škverovima, ona zapravo traži da se brodogradilištima uskrati monopolni položaj pod kapom države.

To se sada ne vidi jer su sva velika brodogradilišta u državnom vlasništvu, ali kada bi se pojavilo i jedno privatno, odmah bi zinuo jaz među njima, tj. bilo bi očito da je to jedno brodogradilište diskriminirano. Zato, ako Pusićka grmi protiv tog monopolnog položaja škverova, nije nimalo jasno zašto malo ne grmucne i protiv Agrokora (Konzuma), Iine, koji jesu u privatnom ili pretežno privatnom vlasništvu, ali se država odnosi prema njima kao da nisu i praktički im osigurava monopolni položaj (sjeti se samo Šukerovog oprosta trošarina Ini) . Dobro, tu je Maras, istaknuti SDP-ovac i, hm, izgledni budući ministar financija, malo pomiješao lončiće, vjerujući, izgleda, da Todorićeva mreža trgovina ne smije zapremati više od četrdeset posto tržišta, što nije točno. To se odnosi samo na trgovine do kojih bi Todorić došao preuzimanjem od drugih vlasnika, inače mu ne zakon brani da otvori vlastitih i dvostruko više nego što ih danas ima.

Ali, to ne znači da Agrokor (Konzum) ne može i bez toga imati povlašten položaj. Bilo tako što prima obilne, najveće poljoprivredne poticaje bez dokaza da ih troši za što je namijenjeno, bilo tako što neplaćanjem dugova drži na uzici ostale na tržištu, bilo tako što liferovanjem svojih ljudi u vrhove vlasti osigurava da svi ostali vidovi ovog povlaštenog položaja nesmetano funkcioniraju. A sve to u Todorićevom slučaju itekako imaš. Ali, nemaš pravog reagiranja iz političkih stranaka, najvećih medija, same države, sve dok se nije oglasio SDP i, vidimo, dobio po piksi kako je dobio.

A dobio je i zato što se Obersnel, sram ga bilo, drznuo predložiti i odgodu ulaska u EU za godinu-dvije kako bi se obavila prilagodba hrvatske privrede novim, strožim pravilima igre, što je shvaćeno kao strašno vjerolomstvo, iako to potvrđuje golo stanje fakata. Fakat je, recimo, da se ni moćni Agrokor ne bi uklopio u ta stroža pravila (zar nisu svi njegovi pokušaji da se probije na zahtjevnija tržišta propali), a jasno je i zašto. Iako Todorićeva kompanija prima, rekosmo, obilne državne poticaje, to je mačji kašalj u odnosu na subvencije u EU-u. U Hrvatskoj se na poljoprivredne poticaje izdvaja otprilike dvadeseti dio državnog proračuna, u Uniji više od trećine, do prije neku godine i više od polovine budžeta EU. Pa ti vidi.

Dakle, ne lupaju u SDP-u u probušeni bubanj, ima u njihovim upozorenjima itekoliko osnove, tako da je očito da bi Hrvatska morala poduzeti puno više nego samo tražiti odgodu primjene europskih standarda u poljoprivredi. Ne lupaju oni bez veze ni kad je riječ o brodogradnji jer je vražja laž, kako se kod nas prikazuje, da subvencije isplaćuje samo Hrvatska i nitko drugi. Isplaćuju ih svi, uključujući najkonkurentnije dalekoistočne zemlje, isplaćuju ih i u EU-u, samo što se to radi indirektno (poticaji kooperantima), a još ima i direktnih subvencija (vojni brodovi, brodograđevne inovacije, tehnološka unapređenja).

Eto, ima tu koliko hoćeš posla za državu, političke stranke, medije, struku – pogotovo ako tome dodaš iskorjenjivanje pogubne korupcije na relaciji državni škverovi - kooperanti – kada bi se to njima dalo. E, ali njima je jednostavnije drviti o ukidanju subvencija, a jedva prikriveno i samih škverova, iako, a možda baš zato, time idu na ruku europskoj brodograđevnoj konkurenciji. Njima je jednostavnije rugati se hrvatskim brodogradilištima kao tehnološki zaostaloj krami, iako ona i dalje uredno dobivaju svjetske nagrade za najbolje brodove. Njima je jednostavnije podsmjehivati se škveranima kad traže da se brodogradilišta predaju njima na (samo)upravljanje, iako su ti ljudi podigli ovu brodogradnju koja je prije ne tako puno godina bila treća na svijetu.

Njima je, na kraju krajeva, jednostavnije opatrnuti SDP po glavi iako se u njoj napokon pojavilo nešto dobro i korisno.