Ako je prošla nedjelja i pomalo glamurozna proslava koja je pritom priređena bila dan u kojem su ulazak Hrvatske u Europsku uniju proslavile političke i ine elite, svoj su dan za slavlje jučer napokon dobili i 'obični' građani – dužnici u švicarskim francima. Jučerašnju presudu Trgovačkog suda u Zagrebu mnogi su od njih, naime, kako je to zgodno primjetio i predsjednik Saveza udruga Potrošač Ilija Rkman, doživjeli kao stvarni ulazak 'u Europsku uniju i europsku Hrvatsku'. Dopuštam, doduše, i mogućnost da sam pritom pomalo subjektivan jer, kako sam to na ovome mjestu pisao i prije nepune dvije godine, i sam spadam među te 'švicarce', a sve forume i komentare vezane uz kredite u toj valuti intenzivno pratim već godinama, pa mi se poprilično teško othrvati tsunamiju olakšanja, radosti i optimizma koji su me s tih virtualnih mjesta na kojima se iz dana u dan okupljaju stvarni ljudi jučer zapljusnula. Sudac Radovan Dobronić, bez ozbira na to kako će cijela ova priča na kraju završiti, svojom je presudom uspio učiniti ono što već dugo u Hrvatskoj nije uspjelo skoro nikome – desecima i stotinama tisuća ljudi vratiti osmjeh na lice i nadu u bolje sutra.

Pa ako u toj (pr)ocjeni i ima ponešto patetike, neka mi bude oprošteno. No, svakome tko je iole pratio što su dužnici 'švicarci' proteklih godina proživljavali i još uvijek proživljavaju, svakome tko je barem bacio oko na Crnu knjigu udruge Franak ili na dokumentarac 'U braku sa švicarcem', taj će lako razumjeti i današnju patetiku i pretjeranu euforiju. Nakon tolikih materijalnih odricanja i osobnih drama, tisuća ovrha i neproglašenih osobnih bankrota s jedne, a tolike količine optužbi, pa i samo-optužbi kako su si za probleme u koje su upali u konačnici sami krivi s druge strane, napokon se pojavio netko tko je sa službenoga mjesta jasno i glasno poručio kako tomu baš i nije tako. I kako glavnina krivnje ipak ne leži na njima, nego na onima koji su im taj toksični proizvod prodali. Netko tko je, pozivajući se na domaće zakone i europsko zakonodavstvo, napokon mjerodavno procjenio da su ih banke zapravo obmanule kad su, nakon puno lijepih riječi i obećanja, u kreditnome ugovoru sav rizik prebacile na njih, a sva prava zadržale za sebe.

Takva presuda, premda nepravomoćna i, barem zasad, bez ikakvih materijalnih posljedica u olakšavanju financijskih muka u koje je zapala većina dužnika, već je i sad mnogostruko dalekosežna. Jer, premda im još uvijek nije vratila nikakav novac, ta im je presuda vratila nešto puno važnije - dio njihovog narušenog ljudskog dostojanstva. Jer, oni se već godinama ne osjećaju kao ravnopravni partneri, već kao robovi banaka s kojima su sklopili te nesretne ugovore. Robovi koje HNB ignorira, a Vlada im se ne usudi pomoći. Većina njih već je davno izgubila vjeru da se tu išta može promijeniti, a sad su im je skupina entuzijasta okupljena oko udruge Franak pokazala da se borba, ma koliko god neravnopravna bila, ipak isplati. Jer, tko je stvarno mogao očekivati da će ta skupina do jučer anonimnih građana – koji su prije samo dvije godine na jednome internetskom forumu molili pomoć u pisanju najobičnijeg statuta – prerasti u Udrugu koja dobiva spor protiv najvećih domaćih banaka? I tko je mogao predvidjeti da će ti 'ničiji igrači', koje sve donedavno predstavnici vlasti i banaka nisu htjeli primiti niti na najobičniji razgovor, samo koji mjesec kasnije postati stvarnim predstavicima i jedinom nadom desetaka tisuća dužnika? I da će, stoga, postati snagom koju se više ne može ignorirati.

Spin iz bankomata

Začuđuje, stoga, činjenica da hrvatske podružnice stranih banaka, sudeći barem po prvim reakcijama, taj novi snažan vjetar kojega su u jedra dobili do jučer bespomoćni dužnici još uvijek ignoriraju. Jer, zadnjih su godina dobivali tolike signale da dosadašnja praksa kombinacije valutne klauzule i samovoljnog dizanja kamatnih stopa neće moći vječno trajati. Zar im presude brojnih sudova i odluke Vlada u Srbiji, BiH i Mađarskoj nisu zvonile na uzbunu? Zar im presuda Suda časti Hrvatske gospodarske komore iz 2011. o nedopustivosti samovoljnog povećanja kamatne stope ama baš ništa nije značila? Zar uistinu nisu mogli uočiti da će približavanjem Hrvatske Europskoj uniji i ovdje morati zaživjeti načela važnosti informiranja i zaštita prava potrošača? Pa ako im, kao hladnim 'profesionalcima', tolike ugrožene ljudske sudbine i nisu bile bogzna kako važne i relevantne, zar im barem vlastiti ugled i povjerenje, kao osnovni preduvjeti dugoročnog uspjeha na tržištu, nisu bile dovoljan motiv za drugačiji odnos prema svojim klijentima, od kojih u konačnici žive. Klijentima koji bi prije samo godinu dana rado pristali i na puno manje od onoga što će im ova presuda, postane li pravomoćnom, dati.

Zato sad kad se njihove uprave, navikle na solidne dobiti i obilne bonuse, vjerojatno znoje pred zabrinutim vlasnicima i dioničarima, banke jedva da zaslužuju ikakvu sućut i potporu javnosti. Jer, i njihovi su se dužnici 'frankovci' puno duže i ozbiljnije znojili kad god su u poštanskom sandučiću ugledali kuverte s njihovim logom. I zato, prije nego nastave s plasiranjem jeftinih spinova o tome kako bi izvršenje ovakve presude ugrozilo ne samo njihovu dobit, nego i stabilnost cijelog financijskog sektora, neka se sjete da te spinove čitaju i slušaju ljudi čija je financijska stabilnost već godinama narušena, velikim dijelom i zbog uvećanih anuiteta koje im svakog mjeseca uplaćuju. I neka se sjete da do ovakve presude, pa ni do samog suđenja, uopće nije moralo doći. Možda bi stoga, ako im je uopće i do kakvih savjeta, uprave tih banaka umjesto daljnjeg guranja problema pod tepih stvarno trebale poslušati savjet suca Dobronića i iskoristiti otvoreni poziv tužitelja, te ponuditi neku razumnu nagodbu. Jer nastavak spinanja i sporenja uistinu bi mogao uništiti i ono malo preostalog povjerenja kojega u očima svojih klijenata još uživaju i kojeg će, ne iskoriste li ovu zadnju priliku, u budućnosti uistinu teško moći vratiti.