Majko mila, čime se oni bave! Tjerajući u krug rogate stvorove s kojima se dosad obračunala, Jadranka Kosor opet je došla do SDP-a i optužila ga da želi ne samo pobijediti HDZ, nego ga i 'uništiti'. A onda je Milanovićeva stranka, čuvši da je odbačena prijava protiv nje u vezi riječke tržnice, putem dobošara objavila da ozbiljno razmišlja o protutužbi zbog lažne prijave. Naravno, nitko ne može zabraniti SDP-u da to napravi. Ali meni ta i Kosoričina izjava izgledaju kao zorna ilustracija da se dva glavna takmaca na ovim izborima najviše bave sobom.

Briga za zemlju tu ne postoji ili je toliko sićušna da je ne primjećuješ. Da je drukčije, dva glavna izborna bloka smjesta bi se okanila međusobnih svađa i kaštiga i u cijelosti se okrenula onome što je trenutno tema broj jedan u zemlji. To je objava šezdesetak tisuća javnih nabava koje su obavile državne i javne tvrtke u posljednje dvije godine, što je stavljeno na uvid javnosti zahvaljujući udruzi Vjetrenjača Marka Rakara. Doduše, još se ne može reći sasvim precizno čega sve tu ima, osim obilja znakovitih indicija koje tek treba provjeriti i utvrditi im pravu težinu, pa i poneke greške koje su se potkrale u podacima.

Ali sama činjenica da je objavljena kompletna krvna slika javnih nabava, uz koje se veže gro korupcije posljednjih godina, tražila bi da se svi reflektori okrenu na tu stranu. I to najmanje iz dva razloga. Prvo, jer ni sve korupcionaške afere u protekle dvije godine nisu bile dovoljno dobar poticaj za stvaranje kulture javnosti ovakvih podataka. I drugo, zato što je za ovu objavu zaslužna jedna nevladina udruga, dok su mehanizmi državne kontrole ostali drijemati u svojim toplim brlozima i sada se neuvjerljivo opravdavaju da nije tako.

Naravno, nije nikakav problem što su u ovom slučaju posao obavile nevladine organizacije, to se od njih, kad god se ovakvog nečega dokopaju, i očekuje. Ali kada god se to dogodi, treba biti načisto da je država zakazala i da je netko kome to nije izvorno dužnost obavio posao umjesto nje. Zato neki misle da se nevladine organizacije tim ne bi trebale ni baviti, nego pustiti državu da se koprca u blatu koje je svojim neradom stvorila. Kada joj glib dođe do grla, već će se dogoditi neki rez, kao što je hapšenje i suđenje Sanaderu i ostalima, kojim će se stvari koliko-toliko vratiti u normalu.

Posljedice korupcije uklonjene, a uzroci netaknuti

Ali tu ima jedan vrag. Spisak javnih nabava koji je sada objavljen obuhvaća posljednje dvije godine, dakle razdoblje nakon Sanaderovog odlaska, što znači da to pada u zonu odgovornosti Jadranke Kosor. A to prilično jasno sugerira da je njena vlada samo podsjekla najvidljivije repove korupcije, dok u njene korijene nije znala ni htjela dirati. Drugim riječima, dok se spektakularno obračunavalo s posljedicama korupcije, što je dobro došlo i za obračun s unutarstranačkim rivalima i konkurentima, uzroci su ostali netaknuti. A što su uzroci? Sada se očigledno pokazuje da teza koja se u posljednje vrijeme sve bučnije iznosi, da imamo preveliku i preskupu državu, koja se u sve pača, ne stoji.

To da je prevelika vjerojatno jest točno, iako se i tu svašta lupeta napamet (na udaru je, recimo, broj općina, a duplo manja Slovenija ima ih upravo koliko i Hrvatska). Ali je također točno da se ona ne pača ni u vlastiti posao. Taj posao u ovom bi slučaju bio da kontrolira tokove novca i sprečava da se on odlijeva u privatne džepove, čime na razini indicija ovaj materijal Vjetrenjače upravo vrvi. Zapravo, taj materijal jasno sugerira da imamo potpuno iščašeno shvaćanje države. Ona se miješa u stvari u koje ne bi nikako smjela (masovno hapšenje prosvjednika u Varšavskoj, slanje po policijskom službeniku privatnog pisma Tomislava Karamarka redakciji Nacionala...).

Ali je zato nema gdje bi je trebalo biti, kao u ovom slučaju u kontroli golemog novca koji ide kroz javne nabave. To je moguće zato što se kod nas izgubilo značenje države kao zaštitnice općih interesa, općeg dobra, umjesto čega je postala zaštitnica privatnih interesa, i to na mnogo prljaviji način nego u zapadnom svijetu. Ondje se privatiziraju čak i sve brojnije funkcije države, u čemu se otišlo najdalje u ratu u Iraku koji su vodile velikim, možda i pretežnim dijelom privatne sigurnosne, zaštitarske i druge tvrtke. Naravno da je to nakaradno, jer takvima je u interesu da rat što dulje traje i kada završi na jednom mjestu da odmah započne na drugom, ali se barem može reći da su stvari zakonski čiste.

Kod nas su sve samo ne čiste. Ovdje se privatni interesi isprepleću s općim, državnim na divlje, bagerskim rušenjem i kršenjem zakona, ili barem tako 'kreativnom' primjenom zakona da mu to dođe na isto. Država se pri tome zna praviti toliko mutava da će ostati zapisano u kamenu opravdavanje Branka Vukelića da kao predsjednik Nadzornog odbora Brodosplita nije mogao, nije morao, znati za nestanak nekoliko milijuna eura pri ugovaranju jednog broda. I nema problema, povjerovali su mu. Iako ozbiljno načetog zdravlja, ove izbore dočekuje na visokom trećem mjestu HDZ-ove liste u 7. izbornoj jedinici.

Kada sve ovo vidiš, dođe ti smiješno slušati beskonačne lamentacije o pravnoj državi. Jer kod nas ne samo da ne postoji pravna država, nego ne postoji ni država kao imalo uređen i usustavljen politički organizam. Ili ako i postoji, često je toliko dobar 'prijatelj' vitalnim interesima zemlje da joj neprijatelji ne trebaju.