U Hrvatskoj novine ne kradu glasovne poruke s privatnih mobilnih telefona, ali bi se i u ovoj zemlji u otvorenoj raščlambi domaćih medija moglo kritički raspravljati o svemu nečasnome i nedopuštenome što su u Velikoj Britaniji ovih dana otkrile brojne istrage o mračnim poslovima Murdochova tabloidnog carstva. Ne samo zbog usporedivog žutila, podmetanja, laži i podvala, već zbog sveukupne nebrige u poštivanju općih etičkih i profesionalnih normi, baš kao i u nečasnim vezama između politike, policije, pravosuđa i pojedinih medijskih kuća, formalnim medijskim zakonima, općoj zloporabi vlasničkih i marketinških prava i potpuno nejasnim međusobnim odnosima između uređivačke i poslovne politike, bilo da je riječ o nesmiljenim inozemnim vlasnicima, bilo da se radi o tajnom domaćem ili regionalnom kapitalu.

Hrvatsko se tiskano novinarstvo koprca na samom rubu gospodarskog opstanka, hrvatska javna televizija iz dana u dan rasprodaje teško stečeni ugled, a neke privatne stanice pretvaraju se u besplatne promotore novog bijelog roblja i javnih zgubidana. Hrvatsko elektronsko novinarstvo tek traži pravu mjeru između puke zabave i novostečene slobode, konačne potvrde novog autorskog identiteta i nekažnjenog prepisivanja tuđe muke, a nedopustivi veliki broj hrvatskih novinara – ili barem onih koji se tako još mogu nazvati s punim opravdanjem – živi u znaku potpune neizvjesnosti, profesionalnog bespuća i bankrota posljednjih iluzija. U svemu tome tek poneki neuspjeli štrajk, ili prigodna sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, barem privremeno otkrivaju stvari o kojima inače vrlo žučno i otvoreno, a pretežito uzaludno, raspravlja u stručnim novinarskim glasilima, alarmantnim priopćenjima marginaliziranih novinskih udruga ili sindikalnim skupovima razjedinjenih medijskih djelatnika.

Baš kao i u mnogim drugim stvarima, u Hrvatskoj su se i medijske slobode pretvorile u slobodu bez odgovornosti, cenzuru bez diktature i budućnost bez sutrašnjice. U Engleskoj se moralo prisluškivati i krasti, ili ucjenjivati i podmićivati, kako bi se od politike, policije ili pravosuđa iznudile neke prevažne tajne o ovim ili onim javnim osobama, aferama i skandalima, a u Hrvatskoj policija i Uskok, sudovi i političari, besplatno trguju brižljivo probranim informacijama u svakom novom izdanju beskonačnog političkog ruleta, bez obzira na 'zajamčenu' tajnost istraga, zaštitu ljudskih prava i konačnu istinitost beskonačnih javnih optužbi. U Hrvatskoj se i bez novca kupuje utjecaj i vlast, a gaze ugled, zakoni i čast.

Hrvatsko se političko žutilo danas razlijeva po prvim stranicama ozbiljnih javnih glasila, a klasično se žutilo iz svijeta zabave, medija i umjetnosti ipak drži pod izvjesnom samokontrolom, pa se ne proganjaju i ne prisluškuju žrtve, ne prozivaju djeca ili potpuno ne izmišljaju ljubavnici i ljubavnice. Čak i u tome političari još čine posebno zaštićenu vrstu u tiražnim pričama o općem privatnom razvratu, a mnogi su spremni na bilo kakav oblik javnog samouništenja (Big Brother) samo da zarade svojih pet minuta slave. U Hrvatskoj su izuzetno rijetke sudske novčane kazne, čak i kada je riječ o pogubnim klevetama, a ispravci se objavljuju na dobro skrivenim mjestima, pa dok je u Engleskoj Murdock morao sahraniti onemoćali News of the World u propalom kockanju oko potpunog preuzimanja profitabilnih televizijskih mreža, u Hrvatskoj nema vlasnika koji bi ukinuo neko vlastito izdanje samo zbog toga što je kršilo zakon, podmićivalo i potkupljivalo, objavljivalo lažne podatke ili vodilo naručene političke kampanje.

Baš kao u Engleskoj, i u Hrvatskoj se razvilo novinarstvo, koje – često i po izravnoj političkoj narudžbi – razvlači po blatu unaprijed otpisane moćnike, dok radikalna i ojađena javnost, koja je već davno izgubila vjeru u vlastitu sreću, dobrobit i napredak, beskonačno uživa u tuđim sunovratima. U gotovo svim zemljama, a pogotovo u zemljama tranzicije, postoji to 'političko žutilo', koje trguje iluzijom uvozne demokracije, a stranim vlasnicima, koji inače prijetvorno govore o nedodirljivim ljudskim pravima i neovisnom sudstvu i policiji, još uvijek donosi nekakve prihode u potpuno devastiranom gospodarstvu. Poneki su mediji optuženi zbog potajnog gangsterskog iznuđivanja, a neki od najistaknutijih novinarskih imena, podjednako izazivaju i strah i zavist, i prezir i poštovanje, zbog nesmetanog pristupa tajnim arhivima i tajnim poslodavcima.. A neke privatne kuće, u tuđem oku vide trn, a u vlastitim očima ne primjećuju – brvno.

U Engleskoj je Scotland Yard u ovim beskonačnim izdanjima afere oko News of the World – kao što to zlobno opisuju vodeće njemačke novine – bespovratno izgubio dosadašnju nedodirljivost, nedvojbeni ugled i profesionalnu čast, a u Hrvatskoj još nije kažnjeno nijedno 'duboko grlo' koje iz redova vlasti preprodaje tajne informacije. U Engleskoj je burza već kaznila Murdocka tragičnim padom vrijednosti akcija (od 14 do 16 posto), a u Hrvatskoj rasprava o mračnim putovima mračnog vlasničkog kapitala ostaje čvrsto zaključana u zidovima Vijeća za javnu sigurnost. U Engleskoj se zbog nečasnih radnji ukidaju novine koje izlaze od 1843. godine, a u Hrvatskoj se ukidaju profesionalni novinari, a do zadnje kapi krvi izrabljuje se nedoučena radna snaga.

U Engleskoj se Murdoch ipak ispričao javnosti, a u Hrvatskoj upravo oni koji su već nekoliko puta uhvaćeni s prstima u pekmezu, razdragano potpisuju vrlo dvojbene obljetničke samohvale. A pri tome i političari, i mediji, čine one iste greške, kojih se sada toliko boje u Engleskoj: međusobni obračuni vladajućih, a totalno ispolitizirana i jednostrana borba za čiste ruke, neizostavno vode do krize svih vrijednosti. Ojađeni i osiromašeni ljudi prestaju vjerovati bilo kojoj vlasti, a osobito pomilovanoj eliti, koja i u politici, ali i u medijima, poput zmijske kože, neprestano oblači nova, a odbacuje stara odijela. Nije važno što se radi, nego samo tko nešto radi, nije važno kako se radi, već samo gdje se radi, nije važno zbog čega se nešto radi, nego samo ono što se zbog nekoga radi.

Pa ipak, bez hrvatskih novina hrvatska bi stvarnost bila još daleko mračnija i neprozirnija, mučnija i neizdržljivija, kako danas, ali i – barem u najboljim uzletima - prije trideset, pa i četrdeset godina. Sloboda se ne može platiti, iako se može potplatiti, znanje i odgovornost se ne mogu pregaziti, iako se mogu privremeno odgoditi, bez novca se ne može opstati, ali se i s golemim novcem prečesto uzaludno živi. I zbog toga ponekad treba puhati i na hladno, a o tuđim nesrećama i aferama razmišljati i u znaku vlastitih preispitivanja. Baš kao sada i o ovome što se oko medija trenutačno prelama u Engleskoj, koja ošamućeno gaca po vlastitom mulju, u blatu do koljena, ali ipak zasukanih rukava.