U sklopu te inicijative definirano je 13 područja djelovanja, a ona, između ostalog, uključuju donošenje daljnjih mjera za smanjenje emisije CO2 automobila i povećanje udjela obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije kako bi se ostvarili europski klimatski ciljevi i ishodila energentska tranzicija.

Kao rezultat inicijative, Vijeće Europske unije u ožujku ove godine objavilo je prijedlog kojim se predviđa da do 2035. svi novi automobili moraju smanjiti emisiju CO2 za 100 posto, što znači da bi se na europskom tržištu nakon 2035. prodavali samo električni automobili. U sklopu te inicijative, Vijeće je s Europskim parlamentom prije dva mjeseca postiglo i načelan dogovor da se udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u Uniji do 2030. poveća s dosadašnjih 32 posto na 42,5 posto, što će zahtijevati daljnje intenziviranje instalacije solarnih panela i vjetroelektrana.

Na papiru ovi ciljevi sjajno zvuče. Načelno gledano, tko ne bi volio pripadati zajednici država koja se aktivno bori protiv klimatskih promjena i zalaže se za čistu energiju? No papir trpi svašta, pa i ciljeve čija je realizacija krajnje upitna. A možda još važnije - papir trpi i ciljeve inicijative Fit for 55, čije ostvarenje uvelike ovisi o Kini - državi koja se svakako može nazvati, ali nikako ne europskim saveznikom. Naime, kako stvari trenutno stoje, zbog činjenice da Kina kontrolira lance opskrbe ključne za električne automobile, solarne panele i vjetroelektrane, i europska i svjetska energetska tranzicija uvelike ovise o njoj jer ta država kontrolira lance opskrbe ključnim mineralima kao što su litij, nikal, kobalt i bakar.

Lanci opskrbe ključnim mineralima uključuju iskopavanje i ekstrakciju tih minerala, njihovu obradu i rafiniranje. Ujedno uključuju ugradnju tih minerala u komponente potrebne za proizvodnju baterija za električne automobile, solarne panele i vjetroelektrane te samo sastavljanje (proizvodnju) baterija, panela i vjetroelektrana. I dok se Unija nakon ruske agresije na Ukrajinu uspjela prilično uspješno otrgnuti iz ovisničkog zagrljaja s Rusijom kada su u pitanju energenti, uspješna uspostava vlastitih lanaca opskrbe ključnim mineralima kako bi se ishodila europska klimatska neutralnost i energetska tranzicija neovisna o Kini iz današnje perspektive izgleda puno manje izvjesna nego kidanje energetskih veza s Rusijom. Zašto?

Za početak, zato što je Kina ključan nositelj tehnologije obrade i korištenja ključnih minerala u baterijama, solarnim panelima i vjetroelektranama. Počela je ulagati u te tehnologije još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Uniju od SSSR-a dijelila Željezna zavjesa provučena kroz srce Europe i kada Uniji ni energetska tranzicija ni ključni minerali potrebni za tu tranziciju nisu bili ni u primozgu. Međutim već do 1985. godine u Kini je više od 300 istraživačkih instituta i sveučilišnih istraživačkih centara radilo na istraživanjima vezanima za ekstrakciju, obradu i korištenje ključnih minerala. Kao rezultat toga, danas je ta država nositelj više patenata vezanih za tehnologiju ključnih minerala nego ostatak svijeta zajedno.

Kina kontrolira ključne minerale

Nadalje, europska energetska tranzicija neovisna o Kini bit će teško provediva zato što je ta država polako, ali sigurno postala dominantan globalni igrač u obradi ključnih minerala. Ona obrađuje 78 posto svjetskog kobalta, 68 posto nikla, 59 posto litija i 40 posto bakra te kontrolira 50 posto ukupne svjetske proizvodnje obrađenih sirovina i minerala potrebnih za izradu baterija i solarnih panela. Kina je također strateški igrač u proizvodnji komponenti za finalne proizvode nužne za energetsku tranziciju, a u koje se ugrađuju obrađeni minerali. Ona proizvodi 70 posto katoda, najvažnije komponente koja može predstavljati polovicu cijene proizvedene ćelije u bateriji, 85 posto anoda, 66 posto separatora i 62 posto elektrolita. Na globalnoj razini Kina proizvodi gotovo 90 posto svih potrebnih komponenti za solarne panele, 56 posto komponenti za vjetroelektrane i 78 posto ćelija koje se sastavljaju u module korištene za formiranje baterijskog paketa za električna vozila.

Kina uvelike dominira i u krajnjem dijelu lanca opskrbe ključnim mineralima, a to je sama proizvodnja (odnosno sastavljanje) baterija, vjetroelektrana i solarnih panela. Tako je u 2020. proizvodila 77 posto litij-ionskih baterija. Za usporedbu, SAD proizvodi svega devet posto, a Europska unija šest posto. Proizvodi i 70 posto svih solarnih panela te 23 posto vjetroelektrana. Europska unija i dalje proizvodi, odnosno sastavlja, većinu vjetroelektrana (58 posto), no značajan dio komponenti za njih nabavlja iz Kine.

Treba napomenuti da Kina ne obiluje nalazištima ključnih minerala. Naime 70 posto svjetskog litija trenutno se iskopava u Australiji i Čileu, a isti postotak kobalta u Demokratskoj Republici Kongo. Najveći izvor nikla (30 posto) je Indonezija, a Čile i Peru su izvor za 40 posto bakra. Međutim Kina je svojim strateškim inicijativama uspostavila kontrolu i nad ovim početnim dijelom lanca opskrbe kritičnim mineralima.

Ona posjeduje ili financira čak 15 od ukupno 19 rudnika kobalta u Kongu, ima petinu udjela u čileanskom SQM-u, najvećem proizvođaču litija na svijetu, te što izravno, a što neizravno kontrolira ekstrakciju 54 posto ključnih minerala za proizvodnju vjetroelektrana i solarnih panela. Zalihe ključnih minerala poput litija postoje i u Europi, primjerice u Njemačkoj, Portugalu, Austriji i Češkoj, no njegovu eksploataciju priječe zeleni pokreti jer je ona izrazito štetna za okoliš. Zalihe litija postoje i u Srbiji, no čak ni krajnje autokratski srpski predsjednik nije uspio progurati dogovor s rudarskom korporacijom Rio Tinto za eksploataciju tog minerala u Loznici uslijed masovnih prosvjeda izazvanih zabrinutošću za okolišne i zdravstvene učinke tog rudnika na lokalno stanovništvo koncem prošle godine. Navedena situacija u Srbiji ujedno odražava još jedan paradoks energetske tranzicije - proizvodnja korištenjem ključnih minerala, neophodnih za energetsku tranziciju i klimatsku neutralnost, iznimno je štetna za okoliš.

Zbog svega navedenog nije iznenađujuće to da je Međunarodna agencija za energiju (IEA) istaknula upravo visoku koncentraciju proizvodnje i prerade ključnih minerala u kineskim rukama kao ključnu ranjivost za globalnu energetsku tranziciju. I dok raste konsenzus o rizicima za energetsku sigurnost, koje predstavlja koncentracija različitih faza lanaca opskrbe kritičnim mineralima u kineskim rukama, rastu i inicijative razvijenih zemalja da uspostave svoje lance opskrbe. Sjedinjene Američke Države već su po običaju reagirale prije Europske unije. Paket mjera koji je Bidenova administracija donijela u 2022., pod krovnim nazivom Inflation Reduction Act (IRA), tako predviđa porezne olakšice za kompanije koje investiraju u uspostavljanje lanaca opskrbe kritičnim mineralima pod američkom kontrolom. Kompanije tako mogu dobiti značajne olakšice ako određeni udio komponenti baterija sastavljaju u SAD-u, ako određeni postotak minerala za baterije dolazi iz zemlje s kojom SAD ima sporazum o slobodnoj trgovini ili ako se baterije recikliraju u SAD-u.

Europska komisija je u ožujku ove godine predložila Critical Minerals Act (CMA), a tek ga treba odobriti Europski parlament, koji bi trebao omogućiti Uniji da uspostavi sigurne i otporne lance opskrbe kritičnim mineralima, one koji ne bi ovisili o Kini. Predviđa se povećanje kontrole nad ekstrakcijom, obradom i recikliranjem ključnih minerala, pri čemu Unija do 2030. ne bi trebala iz jedne zemlje uvoziti više od 65 posto ukupno potrebne količine bilo kojeg proizvoda iz bilo kojeg dijela lanca opskrbe kritičnim mineralima. Ovaj cilj je, posve je to jasno, usmjeren izravno na smanjenje ovisnosti Unije o Kini. No po vrijednosti praga, koji je jako visoko postavljen, na čak 65 posto, jasno je koliko je pozamašna trenutna ovisnost europske energetske tranzicije o Kini.

Može li Unija provesti tranziciju bez Kine?

Kolika je vjerojatnost da Europska unija bez naslanjanja na Kinu ispuni ambiciozne ciljeve vezane za dekarbonizaciju i energetsku tranziciju do 2030. godine? Po svemu sudeći, ta je vjerojatnost vrlo mala. Čak i uz punu kinesku suradnju, potražnja za ključnim mineralima i proizvodima u koje se oni ugrađuju rast će višestruko brže od ponude, što može dovesti ili do usporavanja energetske tranzicije ili do višestrukog povećanja njezinih troškova. No pravo je pitanje do koje će mjere Kina htjeti surađivati i može li joj se vjerovati nakon ruske invazije na Ukrajinu. Naime nema više garancije da Kina, baš kao i Rusija prije nje, neće ovisnost Europske unije o svojim lancima opskrbe ključnim mineralima htjeti pretvoriti u neki oblik oružja koji će upotrijebiti protiv Unije. Kina je, na kraju krajeva, takvu taktiku nedavno privremeno primijenila protiv Japana.

Europska unija stoga mora raditi na uspostavi vlastitih lanaca, pri čemu valja imati na umu to da su kineski kapaciteti i tehnologija kada su ključni minerali u pitanju daleko napredniji nego europski (ali i američki) te da Kina proizvodnju u svojim opskrbnim lancima provodi uz značajno niže troškove. Nadalje, uspostava novih sigurnih i otpornih europskih lanaca opskrbe ne podrazumijeva samo pronalazak novih rudnika ključnih minerala, već zahtijeva čitav ekosustav obrade i rafiniranja tih minerala, proizvodnju komponenti i njihovo sastavljanje, što se ne može napraviti preko noći.

Iz te perspektive, ciljevi vezani za energetsku tranziciju i klimatsku neutralnost, koje je sama sebi predložila Europska unija, čine se prilično nedohvatljivima. Kina je ipak uložila desetljeća u izgradnju industrijskog ekosustava minerala, ključnog za energetsku tranziciju. Europska unija je pak posljedice svoje dugotrajne ovisnosti o kineskom ekosustavu u potpunosti osvijestila tek prošle godine. A za odvikavanje od te ovisnosti trebat će godine, ako ne i desetljeća.