U filmu 'Ljubav' Michaela Hanekea, ovogodišnjeg pobjednika filmskog festivala u Cannesu, pratimo zadnje dane starog bračnog para. Umirovljenu profesoricu klavira moždani udar čini sve više ovisnom o drugim osobama i potpuno mijenja život nje i njezinog muža, svodeći ga na preživljavanje do neumitnog kraja. Njena se bolest rapidno pogoršava i samo je pitanje vremena kad će postati biljka. Hanekeova veličina je upravo u tome da prikazuje ne samo propast i degradiranje tijela, nego i rastakanje ljudskosti i besmislenost njihovog postojanje u takvim uvjetima. Na kraju, kad muž ubije ženu - ili, bolje rečeno, živo biće - koje neprestano urla od bolova, gledatelja se njegov postupak doima kao posljednji čin ljubavi prema supruzi. Ali i njegov život završava zajedno s njenim, i on počini samoubojstvo.

Hanekeov film podsjeća na najnoviji tragični slučaj sisačke obitelji, u kojoj je otac ubio paraliziranu 28-godišnju kćer koja je trpjela strašne bolove i više nije komunicirala s okolinom, a zatim je pokušao ubiti sebe. Zajednička im je patnja voljene osobe, ljubav i besmisao života. Ali drama koja se odigrala u ovoj obitelji je utoliko strašnija, jer se radi o roditelju koji je uskratio postojanje vlastitom djetetu zato što njegov život više nije imao smisla.

I u jednom i drugom slučaju radi se o ubojstvu iz milosrđa. O eutanaziji se uglavnom piše isključivo onda kad je riječ o tragičnim slučajevima poput ovog, slučajevima koji uzbude javnost, a reakcija se svodi uglavnom na osudu. Kao da naše društvo nije spremno ili pak izbjegava diskusiju o ovoj ozbiljnoj temi. Problem ipak ostaje, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u većini evropskih zemalja. Eutanazija je, naime, dozvoljena samo u Švicarskoj, Nizozemskoj i Belgiji. U Velikoj Britaniji na primjer, prošlog ljeta sud je odbio zahtjev za potpomognutom smrću 58-godišnjeg Tonyja Nicklinsona, čovjeka koji je treptajem očiju komunicirao s okolinom i sam izrazio tu želju. U Italiji je 2009. slučaj Eluane Englaro, koja je 17 godina bila u komi, a otac se borio za pravo na smrt i na kraju joj uskratio umjetno hranjenje, izazvao ustavnu krizu. Naime, predsjednik države nije želio potpisati dekret o nastavku održavanja na životu koji je izglasala Berlusconijeva vlada. O tome je i snimljen film 'Uspavana ljepotica'. U Belgiji je pak poznat slučaj koji je preokrenuo javno mnijenje u korist donošenja zakona: pisac Hugo Claus je patio od Alzheimera i u 78. godini odlučio da uz pomoć doktora sam želi odabrati vrijeme i način smrti. Primjeri bi se mogli nizati u nedogled, jer u svakoj zemlji ima takvih slučajeva. U pravilu, neki prijelomni slučaj eutanazije uzdrma javnost i pokrene promjenu u društvu, a ponekad i u zakonu.

Argumenti protiv legaliziranja eutanazije svode se na opasnost od zloupotrebe. Naravno da takva opasnost postoji, ali – kao i u mnogim drugim slučajevima – kad je postupak legaliziran, barem je moguće uspostaviti kontrolu. Nije, naime, poznato da je u zemljama kojima je eutanazija legalizirana došlo do masovnih ubojstava eutanazijom ili pak do masovne zloupotrebe postupka, a pravila primjene i mehanizam kontrole su prilično dobro razrađeni.

Argumenti u prilog svode se na slobodu izbora: pravo je svakog čovjeka odabrati dostojanstvenu smrt. Naravno, lakše je braniti to pravo u slučaju kada pacijent sam može izraziti takvu želju. No što je s onima koji više nisu u stanju komunicirati, a ipak trpe bolove i nema nikakve nadu u njihovo ozdravljenje? Što je sa starim ljudima kojima bolest uskraćuje svako dostojanstvo i privatnost? A s onima čiji se život svodi na život biljke? Tko uopće želi živjeti poput biljke?

Koliko god mi o tome šutjeli…

Ali - tko ima pravo odlučivati u ime takvog bolesnika? U ovom neizmjerno kompleksnom problemu, koji nema samo legalni i moralni, nego i znanstveni aspekt, postavlja se pitanje što je to život i kada počinje, odnosno završava – baš kao i kada je riječ o začeću. Stvar se tim više komplicira, jer današnja medicina može čovjeka beskonačno dugo održavati na životu, premda mu mozak više ne daje znakove života. No pravo je pitanje: zašto to uopće činiti? Naime, obično se iz perspektive gubi nešto važno, možda najvažnije, a to je pitanje smisla takvog života – što nas opet vraća na film 'Ljubav' i na sisačku obitelj.

I dok se različita mišljenja sukobljavaju, javnost ne bi trebala živjeti u blaženom uvjerenju da se eutanazija ne događa. Događa se svugdje i svakodnevno, ali daleko od javnosti, po bolnicama, hospicijima i staračkim domovima, i to u obliku 'tihe pomoći' starcima i bolesnicima na rubu smrti.

U Velikoj Britaniji, gdje se već dugo vode ozbiljne diskusije o tome problemu, ova pasivna eutanazija ima i službeni naziv LCP – Liverpool Care Pathway. Nije bitno hoće li se to prevesti kao 'Zbrinuti odlazak na liverpulski način' ili nekako drukčije, bitno je kako se radi o sada već ustanovljenom protokolu koji sve više uzima maha ne samo u Velikoj Britaniji nego i u svijetu, a koji se zapravo sastoji u nepružanju bilo kakve pomoći. Za razliku od aktivne eutanazije koja je zakonom zabranjena, radi se o pasivnoj eutanaziji - takve se pacijente ne liječi i uskraćuje im se umjetno hranjenje. Prema nekim podacima, u Velikoj Britaniji se računa da godišnje oko dvije tisuće ljudi odlazi na ovaj način. Neslužbeno, broj je deset puta veći. A nedavno je jedan tamošnji visoko pozicionirani doktor izjavio da se broj eutanaziranih, i to onih koji su uključeni u opći zdravstveni sustav, dakle u državnim institucijama, penje na šokantnih 150 tisuća.

Koliko god šutjeli o tome, tiha eutanazija uzima danak u svakoj sredini. U zemljama u kojima je zabranjena o tome ne samo da nema podataka, nego su upitni i kriteriji odlučivanja baš kao i mogući slučajevi zloupotrebe. Pitanje je omogućuje li kultura u našoj sredini, a naročito utjecaj katoličke vjere, uopće pokretanje postupka za legalizaciju eutanazije. Međutim, između izričite zabrane i tolerancije, kao primjerice u Švedskoj, možda postoji način koji nije puko guranje glave u pijesak. Možda se može postići barem toliko, da se osobi za koju se istragom utvrdi da je iz sažaljenja pomogla nepovratno degradiranom bolesniku ili starcu koja pati i nema šansi za oporavak da dostojanstveno umre, kad je već optužena, ne sudi kao običnom hladnokrvnom ubojici.