Otvorenije no ikad, počinje (još uvijek pretiha) pobuna protiv površne predizborne retorike naših 'političkih elita'. I to je dobro. Jer jedan od najvažnijih alata za poboljšanje politike je kontrola i kritika od strane osviještenih građana tj. njihovih 'zastupnika' (medija, intelektualaca, udruga…).

Politika kao trgovina naslijepo

Problem nastaje kada ovi drugi, koji bi trebali kontrolirati, kritizirati i educirati, postanu arogantni i, kao, razočarani, pa pribjegnu stavu da su 'svi političari isti' i da se 'uopće ne isplati izaći na izbore'. Taj pogled svisoka na politiku svojom pasivnošću ostavlja političarima široki prostor diskrecije. Taj prostor pak, uz slabu kontrolu i kritiku i jaku političku apstinenciju, u pravilu atrofira u smjeru destrukcije i korupcije u javnom sektoru.

I razvijenim zemljama trebala su desetljeća i stoljeća da razviju demokraciju, minimaliziraju korupciju i dobiju koliko-toliko efikasne javne usluge. Stoga ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi to nama trebalo poći za rukom u roku od nekoliko godina.

Međutim, dovoljno godina živimo u demokraciji da počnemo tražiti nešto bolje od onoga se nudi na političkom tržištu. Politika je u osnovi implicitna trgovina između političara i birača u kojoj prvi nastoje pogoditi što drugima treba. Kako je pogodak vrlo neizvjestan, političari se nužno (i posvuda) upuštaju u manipulacije.

Kada je riječ o ekonomskim manipulacijama, svima padaju na pamet neodrživa obećanja. I jedni i drugi pretendenti na vlast služe se istom tehnikom, samo u različitim 'nišama'. HDZ očito voli investicije jer i dalje vjeruje u doktrinu koja je obilježila prošlo desetljeće, da državne investicije potiču razvoj. Stoga se njihove manipulacije ogledaju u presijecanju vrpci i polaganju kamena-temeljaca, što ide daleko, sve do Pelješkoga mosta. Kukuriku koalicija – Savez za promjene više voli socijalne izdatke. Vjeruje da je socijalna kohezija neophodna za razvoj, pa ide tako daleko da obećava rast mirovina i socijalnih naknada u vrijeme u kojemu cijela zapadna civilizacija pa tako i Hrvatska, grca u poreznim opterećenjima i državnim dugovima čiji troškovi rastu iz dana u dan.

Takva obećanja ne bi bila problem da su uklopljena u cjelovite političke programske pakete iz kojih bismo mogli točno prepoznati koliko će biti izdataka, za što, kako će se financirati i što će to značiti za javni dug kojim ćemo opteretiti našu djecu. Nažalost, problem nastaje zbog toga što nikada, pa tako ni sada, stranke prije izbora nisu nudile detaljno razrađene ekonomske platforme.

Sve što zasad imamo od HDZ-a jesu Smjernice ekonomske i fiskalne politike 2012. - 2014., koje nisu stranački nego Vladin dokument, a to nikako ne treba poistovjećivati. U nedostatku drugih dokumenata treba spomenuti da je u tom dokumentu predstavljen okvir fiskalne politike iz kojega se mogu vidjeti očekivani javni prihodi, rashodi i javni dug. I taj okvir izgleda gotovo održivo. Međutim, razlog za to leži u pretpostavci da će se stopa ekonomskog rasta nekim čudom povećati iznad tri posto. Manje je jasno kako će do toga povećanja doći i kako se u sve to uklapaju sve vrpce i kameni temeljci koji su do sada presječeni i zakopani. One kojima će se to dogoditi do 4. prosinca da i ne spominjemo.

U jednim dnevnim novinama 8. rujna objavljeni su fragmenti budućega programa Kukuriku koalicije – Saveza za promjene. Već se na prvi pogled uočavaju tragovi ekonomske manipulacije: PDV i doprinosi idu dolje, a mirovine i socijalne naknade gore. O deficitu i javnom dugu niti riječi. Podsjetimo još jednom: to se nudi u vrijeme u kojemu cijeli Zapad - pa tako i Hrvatska - grca u poreznim opterećenjima i državnim dugovima čiji troškovi rastu iz dana u dan.

Party is over...

I jednoj i drugoj strani moramo dati mali kredit, jer ovaj se prikaz ekonomskih manipulacija ne zasniva na konačnim stranačkim dokumentima, nego na fragmentima koji tek trebaju postati smislenim cjelinama. Možda nas sljedećih dana iznenade kvalitetom svojih predizbornih dokumenata.

Međutim, taj kredit treba shvatiti vrlo uvjetno. Krajnje je neobično da manje od 90 dana prije izbora još uvijek čekamo ključne dokumente. Možda bi se i to kašnjenje, odnosno: odgađanje, moglo svrstati u kategoriju političke manipulacije?

Vjerujem da je odgovor pozitivan. Manipulacija se sastoji u tome da se i dalje nitko ne usuđuje građanima reći kako stvari zapravo stoje. Nitko nema snage reći da je došao kraj dugog perioda zaduživanja. Nema se snage reći da prijeti pad kreditnog rejtinga i nova kriza koja bi se mogla preliti iz Europe. Nitko ne govori o tome da je trošak zaduživanja hrvatske države na inozemnom tržištu u zadnja četiri mjeseca povećan za gotovo dva postotna boda. Nitko još nije rekao da je zabava završena.

Prema nekim analitičarima i promatračima, demokratski su izbori zapravo vrsta showa u kojoj se takmaci natječu u sijanju iluzija. Navodno je to ono što birači žele; istina nije na cijeni. Ne dijelim tu celebrity viziju demokracije iako puno činjenica govori u prilog toj tezi. Ovaj put vjerujem da ljudi ne bi ubili glasnika koji im donese loše vijesti.