Početkom svake godine političari najavljuju poteze i aktivnosti koje planiraju provesti u nadolazećih 12 mjeseci, navodeći pritom ciljeve i rezultate koje oni trebaju polučiti. Niti jedan plan nije tako jasno mjerljiv kao onaj o korištenju fondova EU-a, s time da je u Hrvatskoj uglavnom naglasak stavljen na Europske strukturne i investicijske fondove (u nastavku: ESIF) te se (ne)uspjeh u njihovu korištenju jasno ocrtava na državnom proračunu.

Iako Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a, kao koordinacijsko tijelo za ESIF, nije dalo službenu najavu ni jasan plan toga koliko planiraju uprihoditi iz fondova EU-a u 2018. godini, proračunom je jasno iskazana brojka od 10,79 milijardi kuna (bez programa EU-a) s naznakom blagog povećanja u projekcijama za 2019. i 2020. godinu.

Trebamo li se brinuti zbog ovakvih brojki i jesu li one pretjerano optimistične?

Koliko je novca već propalo

Kvalitetan i jednoznačan odgovor na ovo pitanje vrlo je teško dati bez objašnjavanja kako se novac alocira državama članicama te koliki je rok za njegovo korištenje. Europski novac alocira se za svaku proračunsku godinu s rokom potrošnje koji podliježe pravilu 'N+3'. Drugim riječima, alokaciju za pojedinu godinu moguće je utrošiti u toj i naredne tri godine. Sve što se ne potroši u navedenom roku vraća se u proračun EU-a, odnosno možemo laički reći da sredstva propadaju.

Utoliko je 2018. godina vrlo zanimljiva jer se radi o godini u kojoj će se podvući crta ispod prve godine ovog financijskog razdoblja, odnosno 2014. Znači, prvo pitanje koje će se početi postavljati početkom ove i svake sljedeće godine jest koliki je iznos povrata sredstva po prethodnim alokacijama, počevši s 2014. godinom, odnosno koliko je novca EU-a zapravo propalo.

Što se tiče u proračunu navedenih 10,79 milijardi kuna, važno je reći da se radi o vrlo optimističnom, ali ne nužno u potpunosti nerealnom scenariju, kao što je to bilo prošlih godina, iako nas je država naučila da se ne treba previše pouzdati u njezine planove kada su fondovi EU-a u pitanju.

Naime protekom vremena ušli smo duboko u ovo financijsko razdoblje i sada se nalazimo u njegovoj drugoj polovici, što sa sobom počinje donositi i povećane isplate iz projekata financiranih iz fondova EU-a. Drugim riječima, u 2018. godini mogli bi se početi vidjeti efekti ugovaranja iz nekoliko prošlih godina, što će u kumulativu dovesti do povećanih plaćanja i na novčanom tijeku možda boljih rezultata. Nažalost, zaostatci su toliki da ove projekcije ne pokrivaju ni iznose godišnjih alokacija, a kamoli višegodišnjih alokacija koje se troše u isto vrijeme.

Ukoliko nastavimo u ovakvom tonu, a taj je da projiciramo oko 11 milijardi kuna godišnje iz fondova EU-a, do 2023. godine, kada će biti zadnji rok i kada će se podvlačiti crta iza ovog financijskog razdoblja, nećemo potrošiti ukupnu alokaciju za ovo financijsko razdoblje.

Spor sustav i loše upravljanje

Utoliko će 2018. godina biti prijelomna za korištenje ESIF-a u Hrvatskoj jer će pokazati kako se njezina glomazna fondovska administracija EU-a nosi s provedbom velikih projekata, ali i velikog broja projekata u isto vrijeme te jesu li napravljena obećana poboljšanja. Ako je suditi prema posljednjih nekoliko godina kojima obuhvaćamo vlade različitih političkih opcija, ne bismo trebali očekivati naročito pozitivne rezultate. Sustavi upravljanja i kontrole i dalje su spori i tromi, odluke se više izbjegavaju nego donose, a posebna opterećenja dolaze zbog naknadnog revidiranja već odobrenih i provedenih projekata, no to je tema koja zaslužuje posebnu kolumnu u budućnosti. Velika obećanja o pojednostavljenju procedura i ubrzanju postupaka dodjele i provedbe još uvijek se, nažalost, ne osjećaju, a posebni problemi pojavit će se u sljedećih nekoliko godina jer će se sustavi, koji su još uvijek fokusirani na ugovaranje, početi sve više baviti provedbom i tu će dodatno potonuti zato što će se sav nepotreban administrativni teret nametnut korisnicima vratiti na njihove stolove.

Ukoliko ove godine ne napravimo ozbiljniji iskorak u tom pogledu, možemo očekivati da ćemo u sljedeće dvije gledati vrlo sličan scenarij dosadašnjem, a u tom će nas slučaju od 2020. nadalje opet dočekati scenarij istovremenog upravljanja s više sustava korištenja fondova EU-a iz prošlog razdoblja, u kojem se Hrvatska nije najbolje snašla, te mahnitog ugovaranja i pokušaja financiranja svega što se iz fondova EU-a financirati dade. Epilog takvog 'mudrog' upravljanja uglavnom je faziranje projekata, samo što u ovome trenutku ne znamo kako će izgledati proračun EU-a za buduće financijsko razdoblje i ne znamo hoćemo li imati i koliko novca na raspolaganju za faziranje velikih projekata.

Muke po zemljištu

Još jedna važna prepreka kvalitetnoj realizaciji projekata financiranih iz fondova EU-a jesu imovinsko-pravni odnosi koji moraju biti riješeni za potrebe provedbe infrastrukturnih ulaganja. Na ovome je 'kleknuo' cijeli niz infrastrukturnih projekata pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se s njime korisnici nositi u ovoj godini i hoće li država učiniti kakav pomak koji bi omogućio ubrzavanje rješavanja ovog problema.

Nemojmo zaboraviti ni postupke javnih nabava i s njima usko povezane nepravilnosti te pripadajuće financijske korekcije. Nedavni primjer HŽ infrastrukture samo je kap u moru onoga što se može očekivati od korekcija ubuduće, a i ptice na grani znaju da žalbeni postupci, ukoliko ih korisnik ne ukalkulira u provedbu projekata već u fazi pripreme dokumentacije, mogu dovesti do toga da projekt izgubi financiranje, a time i Hrvatska sredstva EU-a.

Sve u svemu, 2018. godina pokazat će se vrlo izazovnom za Hrvatsku u pogledu korištenja sredstava iz fondova EU-a. Upravo će u tom smislu biti ključna uloga Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a, ali i Vlade RH, u prepoznavanju svih barijera i problema s kojima se nose korisnici te njihovom uklanjanju. Kada bi oni ovih dana doživjeli neku vrstu prosvjetljenja i krenuli punom parom pojednostaviti pravila, Hrvatska bi imala tanku šansu. Sve ostalo će biti čupanje i rezultat velikog napora i truda pojedinaca, a ne cijelog sustava. Rezultati? Nebitni. Ionako kod nas nikada nitko nije odgovarao za neispunjenje rezultata.