Ne želim trošiti riječi na Zdravka Mamića i nabrajati njegove dosadašnje javne agresivne istupe, uvrede i psovke, jer bismo time samo dodatno širili kulturu nasilja u našem medijskom prostoru. Borut Šips nije prvi novinar napadnut samo zato

što je radio svoj posao, mnogi su nažalost doživjeli i gore stvari i - jedva izvukli živu glavu.

No ono što smatram istinski užasnim jest naša kolektivna rezignacija nad nasiljem, koja je narasla do tih razmjera da su psovanje i prijetnje Zdravka Mamića mnogima čak i smiješne ili pitoreskne. Baš je kul što je netko takav frajer! A pritom se još zna snaći i u poslu, i uspješan je. Pa gdje bi bio Dinamo da nema Mamića, prilično su česte reakcije na njegove eskapade.

Pritom se čudimo što tinejdžeri hodaju gradom i pretuku nekog do smrti, kako sami kažu, 'iz dosade', dok ti isti mladi ljudi gledaju na televiziji visokog dužnosnika svojeg omiljenog nogometnog kluba kako psuje, pljuje i 'obećaje' batine novinaru koji to sve mirno sluša. I to radi jedan od prvih ljudi hrvatskog sporta, u prostorijama kluba koji je de facto udruga za koju svi mi dajemo novac.

Doduše, neki od nas i protiv vlastite volje, ali ionako nas nitko ne pita. I zašto bismo u takvom okružju očekivali išta bolje i od navijača? A onda će tog istog dopredsjednika koji psuje, pljuje i 'obećaje' da će pretući našeg kolegu – već u prvoj sljedećoj prilici pozdraviti gradski i ini politički čelnici, i tako mu opet dati javni legitimitet.

Zdravko Mamić svoj je rafal prijetnji, prostota i uvreda ispalio nakon što mu se kolega Šips usudio postaviti sasvim regularno novinarsko pitanje u kojem ga je zatražio da se očituje o činjenici da kao predstavnik Dinama posluje sa svojim sinom, koji pak putem svoje tvrtke sudjeluje u posredovanju u nogometnim transferima, što inicijativa Zajedno za Dinamo smatra suprotnim Zakonu o športu.

Ovo pitanje svakako ne mazi Zdravka Mamića, no on bi kao javna osoba trebao znati da je njegova dužnost odgovarati i na ona pitanja koja mu se ne sviđaju. No Mamić – i u tome nije rijedak slučaj u hrvatskoj javnosti - istinski vjeruje da svakog tko problematizira njegov izuzetno uspješan poslovni model, neku vrstu obiteljskog javno-privatnog partnerstva, koje se doduše među pristojnim ljudima naziva sukobom interesa, mora sustići pravedan gnjev.

Takvo je razmišljanje prispodobivo s gotovo klasičnim mačističko-patrijarhalnim stavom prema silovanju – nekada su žrtve silovanja čak i na sudu morale slušati argumente da su si same krive što su napadnute, jer su 'provocirale izazovnom odjećom'. Tako i novinari 'provociraju' Mamića nezgodnim pitanjima, a čovjek je 'slab' na provokacije.

Divljačka agresija dopredsjednika Dinama nije ništa bolja od navijačkih eskapada nasilja za koje cijelo društvo složno zahtijeva najstrože kazne. Pritom, nažalost, navijače nitko ne smatra uzorima ponašanja, dok Zdravko Mamić ima poslovnu poziciju i tzv. društveni status.

Nasilje možemo pobijediti jedino ako se s njim ne mirimo, i zato osim što očekujemo javnu ispriku Zdravka Mamića, s podjednakim nestrpljenjem očekujemo da odgovori na pitanje koje mu je naš Borut Šips jučer postavio.