Izgleda da premijer Milanović sve one kojima se čini da bi najbolje bilo Josipa Perkovića izručiti Njemačkoj smatra hadezeovcima, i k tome razmatra bi li im trebalo oduzeti državljanstvo jer po njegovom sudu hrvatski državljanin mora željeti da se svaki zločin koji je počinio Hrvat nad Hrvatom, ma gdje se to zbilo, treba isključivo rješavati u Hrvatskoj. Te je krenuo u neobični boj za rješavanje zločina iz 1983. za koji je osumnjičen Perković i predlaže osnivanje saborskog povjerenstva na čelu s Tomislavom Karamarkom. Kao da je ovdje više ikome do šale.
SDP-ov dežurni ekspert za kompleksna pravosudna pitanja, Peđa Grbin, nije krio zadovoljstvo kada je u udarnom terminu, u Dnevniku HRT-a, upravo on dobio čast da smije objaviti da će SDP u Saboru predložiti formiranje istražnog povjerenstva o slučaju Đureković. Prerano je za detalje, što i kako s tim povjerenstvom, ali jasno je da bi to bila prilika za saslušanje Josipa Perkovića, a za predsjednika Povjerenstva, SDP će, reče Grbin, uvjeren da izgovara vrhunski štos, predložiti predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka. Zamalo je namiginuo.
Tko zna kako li je Josip Perković primio tu vijest?
Zamislite tog opasnog rešetanja pred tim opasnim istražnim tijelom! Možda Perković zaključi da mu je bolje onda ići u Njemačku, nego se dati na milost i nemilost tim opakim hrvatskim istražiteljima.
'Dakle, jasno je od početka, tu se ne radi o zaštiti jednog čovjeka jer njemu u ovom smislu, neću reći da nema spasa, ali on će morati izaći pred pravosudno tijelo. Bila to istraga ili optužnica u Hrvatskoj, ali tvrditi da je to nešto za što Njemačka treba suditi – to upravo žele oni koji bi najradije da se o tome ne govori u Hrvatskoj. Mi želimo da se o tome govori u Hrvatskoj', izgovorio je pak premijer Milanović u intervjuu za Hrvatski radio, obrazlažući što slijedi Josipu Perkoviću nakon što izađe pred opasno istražno povjerenstvo u Saboru.
Govori se da će novi Lex Perković stupiti na snagu tek za godinu dana, kreće se u promijene Ustava, ali prije svega – saborsko povjerenstvo. Zoran Milanović krenuo je, dakle, u teatralno stezanje obruča oko Josipa Perkovića, za kojeg je baš javljeno da je morao prekinuti ljetovanje radi konzultacija s odvjetnikom. Kako je krenulo, možda i nije trebao prekidati ljetovanje.
Premijer Zoran Milanović sada je prvi put pobliže progovorio o svom tvrdoglavom otporu da prepusti Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu koje ga traži zbog sumnji da je kao šef UDBE u bivšoj Jugoslaviji bio upleten u ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983.
Ako je istina sve ono što se govori, zaključio je Milanović, riječ je o kaznenom djelu koje su planirali i počinili Hrvati, žrtva je Hrvat, a mjesto egzekucije je Njemačka - onda je mjesto za suđenje i raspetljavanje tog slučaja Hrvatska.
Reklo bi se da je premijer u argumentaciju upleo i svojevrsnu nacionalističku logiku tretiranja zločina: zašto bi Hrvati dali Nijemcima, neovisno o tome što je mjesto zločina u Njemačkoj, da se bavi 'našim', 'hrvatskim zločinom'?
Rezolutno je poručio da oni, 'iz HDZ-a', koji smatraju da Perkoviću nije moguće pošteno suditi u Hrvatskoj i da ga treba izručiti Njemačkoj, zapravo i ne zaslužuju hrvatsko državljanstvo. Uopće ne razmatra mogućnost da možda ima i onih izvan HDZ-a koji tako misle. Recimo, što je s 11 882 osobe koje su 'klikale' u tportalovoj anketi na pitanje 'Kako riješiti slučaj Perković?' odgovor 'Treba ga izručiti Njemačkoj'? Jesu li to sve HDZ-ovci koji, još k tome, ne zaslužuju hrvatsko državljanstvo?
Ako se Perković tako odlučno ne da u Njemačku, ako ustraje da ostane tu, ako se hrabro baca pred zvijeri u saborskom povjerenstvu, i s punim povjerenjem se smjera izložiti cjelokupnom hrvatskom istražnom i pravosudnom aparatu, on je valjda Hrvat od formata.
Zašto bi svi, makar i pod prijetnjom da će ih Zoran Milanović ekspresno ispisati iz hrvatskog državljanstva, vjerovali da će sada istraga u Hrvatskoj biti valjana i dovoljno duboka?
Premijer Milanović se i sam čudi što ranije HDZ nije predlagao saborsko istražno povjerenstvo, čudi se što se spominje i navodni 'sustav zaštite komunističkih ubojica', kaže da ne zna za to, a niti zašto nije bilo svih tih istraga. 'Mi smo bili vrlo malo i kratko na vlasti', upozorava Milanović. Smatra valjda da tada kada je SDP bio prvi puta na vlasti i nisu stigli zahvatiti taj problem, pa će on to sve sada nadoknaditi.
Svima onima koji su počeli propitivati ima li tu kakvih osobnih razloga kad Milanović tako gorljivo ne da Perkovića u Njemačku, Milanović zapravo uzvraća udarac. On sebe predstavlja kao prvog hrvatskog premijera koji će zgrabiti za gušu ubojicu Stjepana Đurekovića.
On je prvi hrvatski premijer koji će izvesti Josipa Perkovića pred, zamislite, saborsko povjerenstvo.
K tome odmah predlažu Karamarka za šefa povjerenstva, jer on je, naravno, bio obavještajac devedesetih, i radio s Perkovićem. Dakle, premijer nam odmah poručuje da to neće biti baš pravo istražno povjerenstvo, nego je to više kao fora za provociranje Karamarka. I Mladena Bajića, jer možda nije radio posao kako treba, ali ipak svi po redu redovno dižu ruke za njega kada se procjenjuje je li on dobar državni odvjetnik.
Ali Milanović ipak naglašava da će sada možda Perković doći pred pravosudna tijela u Hrvatskoj. Nakon saborskog povjerenstva i nakon izmjena Ustava.
Prevedeno: još ćemo se mi svi skupa dugo mrcvariti sa slučajem Perković. Ne ide jednostavno, pa ne ide.
Josip Perković kao da se prikopčao u samu srčiku hrvatske države. Mijenjaju se ekipe, prolaze izbori, a on uvijek negdje iskoči, kad mu se najmanje nadamo. Kao da je vezan uz Hrvatsku 'od stoljeća sedmog'. Je li on sredio prvi putovnicu Franji Tuđmanu? Je li on dočekao Gojka Šuška na aerodromu? Izredao se i na mnogim suđenjima zadnjih godina, naravno samo kao svjedok, primjerice, za Pakračku Poljanu, za Kerestinec. Uglavnom se vrlo malo sjeća, škrto odgovara, a ni državni tužitelji baš ne napadaju s provokativnim pitanjima prema tako visokom uglednom predstavniku državnog aparata i tajnih službi.
Je li Josip Perković zapravo eksperiment Franje Tuđmana, pokušaj pohrvaćenja onog koji je kao pripadnik Udbe proganjao Hrvate, ili je Josip Perković 'držao' Franju Tuđmana? Je li i on bio preporučen u onom navodnom razgovoru, kada je Tuđman na samrtnoj postelji dogovorio s Račanom da ne bude revanšizma?
Ako se Franju Tuđmana smatra ocem Hrvatske, možda se Josipa Perkovića može smatrati – kumom Hrvatske.
Pa to bude onda neugodno, kao kad se u kasnijoj životnoj dobi suočavate s nezgodnim izborom kuma. Možete ga ignorirati, ne zvati na obiteljske svečanosti, ali opet, ne možete ga – izbrisati.
Pakiralo ga se u povijest, pospremalo ga se u zaborav, ali onda, kao za inat, zapeli Nijemci.
Čovjek koji povezuje Jugoslaviju i Hrvatsku i SKJ-u i HDZ i SDP u jednom neugodnom linču, trebao bi tek 2013. biti izručen zbog sumnji za zločin iz 1983. Milanović je pružao otpor, igrao igru s Europskom komisijom, a sada, otkriva nam u intervjuu, smišlja planove kako komplicirati i dalje.
Za početak, odlučio je pokazati Nijemcima da hrvatski zločin nad Hrvatom mogu najbolje razjasniti samo hrvatski istražitelji. Do sada se to nije zbilo jer je SDP bio 'vrlo malo i kratko na vlasti'.
Ako vam se i dalje pojavljuje pomisao da bi Perkovića valjalo ekspresno izručili Njemačkoj, prema Zoranu Milanoviću vi ste: a.) pripadnik HDZ-a i čovjek koji ne zaslužuje hrvatsko državljanstvo. Pod b.) nema ništa. Nije predvidio uzorak nehadezeovaca koji bi ipak Perkovića izručili Njemačkoj. I završili barem tu priču.
