'Biće skoro propast sveta, nek propadne, nije šteta', legendarna je rima iz kultnog filma Aleksandra Petrovića s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, tada nominiranog čak i za Zlatnu palmu u Cannesu. Stih po kojemu će film dobiti ime uporno ponavljaju Cigani, svojevrsna lokalna verzija antičkog kora, kako bi u ovom biseru filmskog 'crnog talasa', preteče glazbenog 'novog vala', komentirali događaje u zaboravljenoj srijemskoj zabiti, svojevrsnoj metafori tadašnje Jugoslavije.

Ta je metafora na ovim prostorima aktualna i trideset godina nakon raspada bivše države, i to ne samo zbog apokaliptičnog nevremena koje već danima drma regijom ili katastrofalnih društveno-političkih prilika kojima desetljećima svjedočimo. Na sitne fragmente raspada se, i to uz puno medijske pompe, ono čime se Jugoslavija ponajviše dičila – scena novog vala i domaćeg rocka, koja je u osvit raspada zemlje predstavljala njezinu vezu sa svijetom u realnom vremenu, proizvodeći tada svježu, maštovitu i originalnu glazbu u duhu, nekad čak i ispred, svjetskih trendova.

Još se nije stišao rat oko nasljeđa Zabranjenog pušenja, koje je nedavno konačno izgorjelo u velikoj svađi Neleta Karajlića i Seje Sexona, s teškim argumentima poput ratnog profiterstva, patetičnim post-yu uspomenama i mahanjem licencama za autorska prava. Sudskom nagodbom raspleo se i sukob autorskog dvojca kultnog zagrebačkog benda Boa, Mladena Puljiza i Slavka Remenarića, zbog čega se sad zove Boa II. A ne prođe ni mjesec dana da se iz Utrechta ne javi duhovni vođa novog vala, Branimir Johnny Štulić, kako bi se biblijski otresao po otmičarima njegovih tantijema, ali i bivšim kolegama iz Azre, jer, uvjeren je, parazitiraju na njegovom nasljeđu.

Ipak, slučaj Prljavog kazališta posebno je zanimljiv. Ovih dana, naime, doznajemo da ćemo i službeno imati dva Prljava kazališta – prvo i dalje namjeravaju voditi autor pjesama i gitarist Jasenko Houra te pjevač Mladen Bodalec, dok je drugo upravo osnovao bubnjar Tihomir Fileš, pojačan originalnim pjevačem prljavaca Davorinom Bogovićem, bivšim gitaristom Pipsa Alenom Kraljićem i još jednim suosnivačem originalnog Kazališta, basistom Ninom Hrastekom. Posljedica je ovo šizme u kojoj je Fileš sudski zaštitio ime, žig i logo benda (da, čak i onaj probodeni jezik koji su bezočno ukrali od Stonesa), a Houra izborio odgađanje sudske zabrane korištenja zaštićenog imena te nastavio nastupati pod imenom benda.

Još je luđa umjetnička argumentacija s kojom Fileš kreće u svoj novi projekt. Kako je ispričao za 24 sata, nećkao se bi li bend nazvao Ciferšlus, kako su se prljavci u početku zvali, no sukob s Hourom ga je, čini se, učvrstio u odluci da se ima zvati – ta-dam! – Prljavo kazalište. Najavio je i skori izlazak albuma 'Underground', čiji je teaser dostupan na kanalu teškog underground izdavača Croatia Recordsa na YouTubeu, a iz njega možemo razaznati samo klasični rock'n'roll rif, iako Fileš tvrdi da se njegovo Kazalište zapravo vraća pankerskim korijenima. Da, dobro ste pročitali – ljudi u sedmom desetljeću života mrtvi ozbiljni snimaju nove punk stvari i prodaju priču da će izgraditi još ljepše, još starije i još prljavije Kazalište.

Naravno, ni ona druga strana nije cvijeće. Kameleonska transformacija Jasenka Houre od pankerskog heroja ulice u domoljubnog heroja Ružice nikad nije legla onima koji su zavoljeli Prljavo kazalište dok je još uistinu bilo prljavo i zalagalo se za slobodnu mušku ljubav. Negdje potkraj osamdesetih, kad se Bruce Springsteen ogrnuo u američku zastavu, i Houra je shvatio da je patriotizam kvalitetno gorivo za slavu te ga krenuo obilato monetizirati. Nakon onog famoznog koncerta za parsto tisuća ljudi na Trgu, Prljavo kazalište postalo je vezivno tkivo poletnog hrvatskog nacionalizma, isto ono što je Riblja čorba postala Srbima. Ostvarenje pak tisućljetnog hrvatskog sna dovelo ga je do koketiranja s narodnjacima u 'Uzalud vam trud svirači', a Prljavo kazalište pretvorilo se u naporne rock dinosaure koji na traci štancaju albume kao izlike za nove turneje i daljnje kotrljanje stroja koji pokreće samo novac.

Razmislite o svemu tome kad sljedeći put ugledate plakat za koncert Prljavog kazališta, bilo s probušenim jezikom, bilo bez njega. Sve je lako kad si mlad, no kad dođeš u stare dane i kreneš se preko odvjetnika natezati oko svog nasljeđa s bivšim suradnicima, tek da bi održao iluziju života rock zvijezde, koju jedino poznaješ, nisi bitno drukčiji od gažera koji tvoje pjesme sviraju u nekom od bezbroj cover bendova. Svejedno je zvao se Nele, Sejo, Džoni, Fileš ili Houra, svirao punk, dinosaurski rock, neoklasični bućkuriš ili adaptirao 'Ilijadu' i 'Odiseju'.

Uzalud vam trud svirači, jer biće skoro propast sveta.