Kako je krenulo, hrvatski predsjednički izbori zbog ekscentričnih izjava i postupaka svojih, prema ispitivanjima javnog mnijenja, vodećih kandidata sve više podsjećaju na one – američke. I dok kandidat Republikanske stranke za novog starog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump u slučaju svog povratka u Bijelu kuću najavljuje korištenje vojske protiv 'unutarnjeg neprijatelja', što god to značilo, kandidat HDZ-a za predsjednika Republike Hrvatske Dragan Primorac poziva na de facto otkazivanje poslušnosti najviših časnika Hrvatske vojske njezinu vrhovnom zapovjedniku.

Primorac je, naime, zamjerajući Zoranu Milanoviću zloporabu njegovih ovlasti usred sukoba s Vladom i premijerom Andrejom Plenkovićem oko NATO-ove misije pomoći Ukrajini, NSATU, pozvao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general-pukovnika Tihomira Kundida, kao i ostale časnike HV-a, da 'strah ostave sa strane' te da ne prihvate takvo ponašanje predsjednika Republike, već da izađu u javnost sa svojom istinom. Budu li pritom umirovljeni ili smijenjeni, Primorac će ih, kada uskoro postane predsjednikom, vratiti na njihove dužnosti kao časne i poštene ljude. I dok je Trump svojedobno izbjegao odlazak u vojsku, Primorac ima dokaz da je bio hrvatski dragovoljac od siječnja do srpnja 1991. Nakon toga otišao je upravo u SAD i borio se za Hrvatsku.

Istodobno Milanović, kao i dalje vrhovni zapovjednik HV-a, zahtijeva pred zgradom Ministarstva obrane postavljanje crvenog tepiha te postrojavanje Počasno-zaštitne bojne u njezinim svečanim odorama. Tepih je, dakle, bio crven kao zaštitna boja američkih republikanaca, ali su zato odore plave, što je pak boja američkih demokrata, tako da je hrvatski predsjednik ipak održao kolorističku ravnotežu političkog predznaka u ovom osjetljivom trenutku. Tko zna hoće li Milanović ili Primorac uopće biti u prigodi da, u slučaju svoje pobjede na izborima, na tom istom tepihu dočekaju novu osobu na čelu SAD-a nakon odlaska s dužnosti aktualnoga američkog predsjednika Joea Bidena. Predsjednik Franjo Tuđman ugostio je 1996. svoga američkog kolegu Billa Clintona u kratkom posjetu zagrebačkoj zračnoj luci dok je Georgeu W. Bushu u dvodnevnom posjetu Hrvatskoj 2008. domaćin bio predsjednik Stjepan Mesić. Kamala Harris ili Donald Trump u Zagrebu sa Zoranom Milanovićem ili Draganom Primorcem? Možda, počne li Hrvatska jednog dana voditi iole ozbiljniju vanjsku politiku, a ne isključivo neozbiljno unutarnje prepucavanje.

Napeta situacija

Američki i – hrvatski – predsjednički izbori nikad se nisu održavali u kraćem razmaku nego ovogodišnji. Američki je izborni utorak ove godine 5. studenoga, a prvi krug hrvatskih predsjedničkih izbora trebao bi se održati krajem prosinca. Treba vjerovati da će do odluke hrvatskih birača o tome tko će biti šef ili šefica države sljedećih pet godina odluka američkih birača biti neprijeporna. U suprotnom bi se mogli ponoviti prizori nakon prošlih izbora za Bijelu kuću 2020. sa žestokim osporavanjem njihovih rezultata poraženog kandidata Trumpa, a to je kulminiralo nasilnim upadom njegovih pristalica u zgradu američkog Kongresa 6. siječnja 2021. Tko god pobijedio na ovogodišnjim izborima – aktualna američka potpredsjednica i kandidatkinja Demokratske stranke Harris ili ponovno Trump – i SAD i cijeli svijet čekaju četiri, najblaže rečeno, uzbudljive političke godine.

Pritom su oboje ovogodišnjih vodećih kandidata na američkim izborima nositelji poznatih politika i vrijednosti: Trump se nakon (ne)očekivane pobjede na izborima 2016. u međuvremenu profilirao i u vanjskopolitičkom smislu, a ne samo kao zvijezda domaće politike i estrade, dok se Harris, premda do prije tri i pol mjeseca bila uglavnom u Bidenovoj sjeni, za što je i sama odgovorna, ekspresno nametnula kao jasna alternativa i prvom i potencijalno drugom Trumpovu mandatu. Ono što bi se moglo dogoditi jest to da vanjskopolitički smjer Washingtona od siječnja 2025. nadalje bude ne samo ekstenzija Trumpove ili Bidenove ranije politike u međunarodnim odnosima, nego i njihovo hipertrofiranje, kako bi se bilo novi stari predsjednik, bilo prva predsjednica u povijesti SAD-a nametnuli kao i dalje najmoćnije političke ličnosti na svijetu, neovisno o ili baš nasuprot prvim ljudima NR Kine i Ruske Federacije Xi Jinpingu i Vladimiru Putinu. Ovaj će triangularni rivalitet, bez obzira na ishod američkih izbora, ključno utjecati na predstojeću dinamiku međunarodnih odnosa jer će SAD i dalje u kineskom preuzimanju gospodarskog primata u svijetu definirati najveću opasnost za vlastite nacionalne interese, a Moskvu nikako neće moći izbjeći u daljnjem tijeku ruske vojne agresije na Ukrajinu.

U slučaju pobjede Harris, Ukrajina će u Washingtonu i nadalje imati najspremnijega političkog i vojnog zaštitnika protiv Putinove namjere da joj oduzme značajan dio teritorija te je deklasira na putu za članstvo ne samo u NATO-u, nego i u Europskoj uniji, u čemu će imati pomoć svojih 'spavača' u Europi, poput mađarskog i slovačkog premijera Viktora Orbána i Roberta Fica, ali ne samo njih. S druge strane, Trump kao šef Bijele kuće možda bi mogao postati Putinov glavni sugovornik u nekom obliku ovovjekovne konferencije u Jalti, pri čemu se ne bi dijelile Poljska i istočna Europa, nego 'samo' Ukrajina. To bi s obje strane bivše željezne zavjese urušilo međunarodni poredak utemeljen Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) i potpisivanjem Helsinškoga završnog akta 1975., kojim su bivši suparnici u Hladnom ratu pristali na načela međudržavnih odnosa ističući poštovanje državnog suvereniteta, nepovredivost granica te teritorijalnu cjelovitost država. Bilo kakav pristanak na nasilnu promjenu granica napadnutih država, koje same nisu prekršile međunarodno i humanitarno pravo, samo je uvod u nove ratove.

Zbog toga će, uz Ukrajinu, najvažnije vanjskopolitičko pitanje za pobjednički tandem recentne utrke za Bijelu kuću biti Bliski istok, odnosno izraelsko ratovanje na više strana. Trump će biti više od saveznika izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, kojemu je, uostalom, 2017. ostvario želju američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. S obzirom na to da je izraelsko-palestinski sukob nemoguće riješiti isključivo vojnim putem, pravedni bliskoistočni mir ostat će idealom u slučaju Trumpove pobjede. Vrlo vjerojatno i u slučaju pobjede Harris, uz mogućnost da prva američka predsjednica sa svojim timom pokuša isto ono što je probao i Bill Clinton u 1990-ima, a to je sveobuhvatna američka pomoć makar u olakšavanju pregovora sukobljenih strana. Clintonu je 2000. malo nedostajalo za dugoročan izraelsko-palestinski dogovor te Harris u perspektivi nema što izgubiti odluči li se za konkretniju bliskoistočnu mirovnu inicijativu temeljem dobro poznate američke metode mrkve i batine. I na Bliskom istoku, a pogotovo u Ukrajini, za međunarodne će joj uspjehe trebati saveznički perimetar u NATO-u i Europskoj uniji. Iako je malo tko mogao očekivati da će bilo koji američki predsjednik nakon Drugoga svjetskog rata dovesti u pitanje američko-europsko savezništvo, Trump je učinio upravo to. Ponovni pretendent na položaj američkog predsjednika zagovornik je državnog primata i bilateralnih dogovora najjačih država u odnosu na multilateralnu suradnju te će u eventualnom drugom mandatu još više naglasiti egoizam kao jedan od postulata realističke doktrine u međunarodnim odnosima. U njegovoj bi se viziji najveće sile, neovisno o tome jesu li demokracije ili autokracije, međusobno dogovarale, a sve bi slabije od njih bile podložne tim dogovorima. Europska unija za Trumpa nije samo gospodarski konkurent, a NATO nepotreban trošak, nego su i primjeri višedimenzionalne kooperacije kakvu on ne preferira ni u poslovnom ni u političkom svijetu.

Gdje je tu Hrvatska sa svojom raštimanom vanjskom politikom? Na Bliskom zapadu, odnosno u neposrednom susjedstvu neintegriranoga zapadnog Balkana, čije bi se sve neuralgične točke – Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo i Srbija – mogle aktivirati u slučaju bilo kakvoga nasilnog mijenjanja granica na istoku Europe. Takvo se što izbjeglo nakon što je Trump preuzeo predsjedničku dužnost 2017., ali je on u međuvremenu postao idolom svih zagovornika vraćanja Europe na početne postavke u 20. stoljeću. To je stoljeće na kontinentu i počelo i završilo ratovima na Balkanu. U Hrvatskoj se, prema anketama, priželjkuje pobjeda Harris, a u Srbiji Trumpova. No hrvatski problem neće biti ono što može potaknuti Trumpova pobjeda, već stanje hrvatske politike koju baš nikakav ishod hrvatskih predsjedničkih izbora ne može poboljšati. U odnosu na američke, na njima ne pomaže ni crveni tepih.