Namjeravao sam to pokazati na primjeru eskalacije svađe između Banskih dvora i mađarskog MOL-a oko Ine, gdje su pale tako teške riječi kao između neprijatelja koji samo što nisu zaratili. Ali onda se pojavio Bob Dylan s onom nezgrapnom izjavom da su Hrvati Srbima isto što su rasisti crncima i nacisti Židovima, a ne možeš, naravno, zaobići ni Sanaderovo gostovanje kod Stankovića.

Zakonite laži

Pa hajde, rekoh, da pokušamo sve te tri stvari slijepiti u jednu cjelinu, pogotovo jer iz sviju provijava ista poruka koju sam uvodno spomenuo. Krenimo od Sanaderovog gostovanja na prisavskoj dalekovidnici, ne zato što je to najvažnije, daleko bilo, nego zato što su ga važnim učinila neviđeno bučna reagiranja u javnosti. Prevagnula su ona koja su mi osobno bliža, a to je da je to bio nepotreban intervju, kojim se iz tko zna kojeg razloga pogodovalo jednom političkom, uskoro vjerojatno i sudskom bankroteru.

Ali nije mi nimalo prihvatljiv način na koji se to argumentira. Svi su vrlo uzrujani zato što je jednom okrivljeniku za teška djela krađe i pronevjere omogućeno da se brani, ali tu nema ničeg spornog, jer je takvima to zakonski zajamčeno čak dotle da su u sudskom procesu jedini koji imaju pravo nekažnjeno lagati. S druge strane, nitko se nije ni osvrnuo na Sanaderovu izjavu da je odbio granični sporazum sa Slovenijom i po cijenu neulaska u Europsku uniju, što je puno problematičnije, jer se tu zrcali stav mnogih u vrhovima hrvatske politike i šire, koji i danas traže da se isto tako postupi i u slučaju spornih granica kod Neuma, na Uni, Dunavu..

Nema tu velike pameti. Hoću reći samo krajnje jednostavnu stvar da svrha izgledne sudske kazne Sanaderu može biti samo u tome da mu se stavi na teret ono što ga osobno ide, a ne u tome da posauga grijehe drugih ili čak svih drugih. To, naravno, vrijedi ne samo u slučaju spornih granica, nego i u tome kako je proteklih godina radilo ili nije radilo državno tužilaštvo, ovdje i šire, kako su se ponašali mediji, sada i u vrijeme Sanaderove vladavine... A isto vrijedi i inače, pa i onda kada proširiš objektiv tako da obuhvati i spomenuto Dylanovo pametovanje o Srbima i Hrvatima. Pjevačeva izjava da kao što američki crnci odmah nanjuše rasista, a Židovi nacista, tako i Srbin osjeti Hrvata, dvostruko diskvalificira samu sebe.

To je primjer žestokog protivljenja rasizmu koje je i samo rasističko, a usto je i dozlaboga ignorantsko, ako hoćete i bedasto. Ali volio bih vidjeti onoga tko će reći da je krivica za to samo na Dylanu. Njegov krimen ide do točno određene granice i ne prelazi je. On je kriv ne zato što među Hrvatima nema rasista i nacista, jer ima i jednih i drugih, nego što generalizira da su svi takvi i da drukčijih nema. Ali to mu sigurno ne bi palo na pamet da se posljednjih dva desetljeća Hrvatskom ne kočopere ideje iz kojih se da zaključiti da se nacizam i rasizam ovdje zbilja osjećaju kao svoj na svome. Doduše, te ideje nikada nisu postale dio službene ideologije, ali one su bile, a dobrim dijelom su i danas, u njenom podstanarstvu ili i sustanarstvu, i to s povlaštenom stanarinom.

Dylan, Lustig i 'drugi genocid'

Valjda ne treba nabrajati sve one ministarske 'rimske' pozdrave, sve one progone i ponižavanja Srba, 'miksanje' kostiju u Jasenovcu, ustaško nazivlje ulica i vojnih postrojbi... što se počelo nevoljko povlačiti tek nakon zgranutih reagiranja iz svijeta. Ali se svejedno žilavo održava do danas, što se jasno vidi iz nimalo, baš nimalo promijenjenog repertoara huškačkog 'navijanja' s hrvatskih sportskih tribina. Zato se i moglo dogoditi da se s Dylanovom nesretnom izjavom još nesretnije poklopi praktička zabrana Lustigovog filma o holokaustu u Kninu i samo malo manje jadan tretman u Zadru, sve uz gromoglasnu šutnju vlasti koja je trajala nepodnošljivih nekoliko dana. Tek zatim se oglasio nadležni ministar Željko Jovanović, i to izjavom koja je čak zazvučala gromovito, da se u Kninu i Zadru dogodio 'drugi genocid'.

Ali da je bilo pameti, njegovo bi ministarstvo tražilo otvorenom, javnom interpelacijom od Hrvatske televizije da odmah emitira taj film da bi se vidjeli eventualni propusti u njemu, od kojih se ograđuje sam Lustig, ali i razmjeri sramote kninske zabrane, od kojih se nije ogradio nitko u središnjoj vlasti osim njega. No pameti nije bilo. Naprotiv, sve ovo, uključujući Dylanovu izjavu, sliči kao pljunuto na reprizu događaja iz devedesetih, kada su se s dna kace srpske ratnohuškačke propagande valjale tvrdnje o 'ustaškoj' Hrvatskoj, što je kod nas, sjetit ćete se, dočekano sa silnim ogorčenjem. Ali su istodobno na drugu obalu Dunavu uredno dostavljani praktički dokazi da u srpskim propagandnim radionicama nisu baš sve izmislili. Štoviše, hrvatska strana to je radila tako metodično i ustrajno da je jasno da se i htjelo da se u Srbiji vidi Hrvatsku kao ustašku državu.

Što je najgore, ni danas nitko važan u hrvatskoj politici nije o tome rekao što treba reći. Pa zato sada i prisustvujemo tužno-smiješnim situacijama kada se progon Pussy Riot u Rusiji i ubilačko-rušilački gnjev u islamskim zemljama zbog filma 'Nevinost muslimana' kod nas dočekuju s nadmoćnim civilizacijskim zgražanjem. A onda dođe ova bruka oko Lustigovog filma da matematički precizno pokaže kako ovo ovdje pripada navlas istoj civilizacijskoj matrici kao ono ondje. Prema tome, ovo s Dylanom pokazalo je da nije trebalo baš ovoliko žuriti i na prvu se otresti na starog rokera. Prije je tu bilo razloga da se Dylanovi ljuti kritičari u Hrvatskoj, pa i zemlja u cjelini, dobro zamisle nad samima sobom.

I sada dolazimo na već spomenutu svađu oko Ine, u kojoj je mađarska strana čak optužila hrvatske članove uprave za nacionalističko prebrojavanje hrvatskog i mađarskog dijela vrha kompanije. Odmah vidiš da tu nešto ne klapa. Ne klapa jednostavno zato što Mađarska danas prednjači u Europi po ekonomskom nacionalizmu, a bogami ne može se zaobići ni to da je ispred drugih i po najvećoj organizaciji paramilitarne nacionalističke desnice (Jobbik). Nije mudro s takvom hipotekom dijeliti lekcije drugima. Ali kada okreneš drugu stranu ove priče, opet naiđeš na Hrvatsku kao genijalca u zabijanju autogolova.

Puno desetljeće otkako je Ina prodana, točnije otkako se počelo s prodajom, traju i utemeljeni prigovori da to nije trebalo učiniti ili nije trebalo učiniti bezglavo kako je učinjeno. I sve to vrijeme i SDP i HDZ, jer oboje su u tome sudjelovali, nisu do tih prigovora držali više nego do pišljivog boba. Ali čim je pukla tikva oko toga što se MOL počeo odnositi prema kupljenom kao svojem, Banski dvori ustobočili su se na stražnje noge. I sada se redaju ljutita predbacivanja da Mađari ne otvaraju nove bušotine, da krše obećanje o modernizaciji riječke i posebno sisačke rafinerije, da su benzinske crpke u sve derutnijem stanju itd. (zanimljivo, jedino nema prigovora na otpuštanje radnika, valjda zato što se i hrvatska strana u tome sasvim izvještila).

Naravno, sva ta predbacivanja stoje, ali ona funkcioniraju i kao odlični argument da hrvatsku naftnu industriju nije ni trebalo prodavati. E, ali tko će to priznati, bilo bi to priznanje i vlastite političke potkvalificiranosti i gluposti, a to nitko ne želi. Osim toga, Mađari nisu kupili Inu na buvljoj pijaci, nego na tržištu čiju je regulativu uredila Europska unija, koja sada, razumljivo, štiti kupca, a ne prodavca. I tu se više ništa ne da napraviti, što se vidi i iz odbačenog inzistiranja hrvatske Vlade da u vrh kompanije smjesti svoja dva jaka čovjeka, Čačića i Linića. Štoviše, sada moramo slušati kaštige o hrvatskom nacionalizmu, koje doduše, vidjeli smo na Lustigom primjeru, stoje, ali stoji bogami i konstatacija o ništa manjem mađarskom nacionalizmu.

No hrvatski genij pobrinuo se za to da se broji samo prvo, ne i drugo. I tako čudno društvo Bob Dylan, Zoltan Hernadi, Ivo Sanader – koje ni bog ne bi spojio u jedno – ipak čini skladnu cjelinu u sljedećem. Kada netko napravi i najveću svinjariju na račun Hrvatske, ona će već naći načina da to nadmaši.