Hrvatska se nagnula preko praga, ali jednom je nogom ostala u zraku samo nekoliko dana prije presudnog europskog referenduma u znaku manjih ili većih zebnji, dok pred vratima Europske unije čeka brojna grupa zemalja koje na različite načine iskušavaju buduću europsku sudbinu. Neke od njih vrlo su brzo i uspješno dospjele do sredine pregovaračkog puta, kao Island, a neke pregovaraju izuzetno sporo i nesupješno, kao Turska, ili su već prije nekoliko godina proglašene službenim kandidatima, ali još nisu otvorile ni jedno pregovaračko poglavlje (Makedonija, Crna Gora). Ima i onih koje glume nezaobilaznu regionalnu silu, ali još muku muče da ih konačno proglase službenim kandidatima (Srbija).

Pred vratima krizne Europe još se gura desetak zemalja u rastegnutom nizu, pa čak i one koje su u međuvremenu postale mnogo jače negoli su bile (Turska) ili su ponovno ustale iz mrtvih nakon pogubnih gospodarskih kriza (Island) ne prekidaju pregovore, bez obzira na to što se trenutačno čini da su u nekim bitnim stvarima postale mnogo bolje negoli su same još donedavno vjerovale, a ova umišljena Europa im još uvijek ne nudi nikakve pregovaračke popuste. Ovoga trenutka nitko ne prijeti izlaskom iz Europske unije niti ukidanjem eura, dok se čak i Škotska, koja će 2014. godine na referendumu odlučivati o izlasku iz Velike Britanije, otvoreno nada da kao nova država ipak neće morati proći sve što je prošla Hrvatska, budući da je već 'bila u Uniji' kao dio neke druge, moćne i velike državne cjeline.

Tako Europska unija, koja čini trećinu svjetskog gospodarstva, a okuplja samo sedam posto svjetskog stanovništva, još može s punom pouzdanošću tvrditi da priča s hrvatskim pristupom nije i kraj priče o širenju EU, bez obzira na to što u pravilu kasni, a prečesto precjenjuje samu sebe, bilo da je riječ o izmišljanju novih preduvjeta, nametanju dvostrukih mjerila ili pogubnom popuštanju jednostranim interesima nekih od najmoćnijih dosadašnjih članica. Island neće ući s Hrvatskom, kao što se to nadao Ollie Rehn, Turska neće popustiti oko Cipra, a za sada nema izgleda da će prevladati europske podjele oko priznavanja Kosova ili se slomiti Grčka, kako bi Makedonija mogla početi s pregovorima. U Islandu preteže potpora nastavku pregovora, ali pada broj onih koji bi glasovali za konačni pristup, budući da se ova zemlja uspjela izvući iz gospodarske krize, a poslovično strahuje za konačnu sudbinu vlastitog ribarstva ( 40 posto izvoza) i poljoprivrede, dok sve moćnija, bogatija i utjecajnija Turska i dalje raste po stopi od 7,5 posto, dok je još prije deset godina inflacija u toj zemlji bila 72 posto, a državni deficit iznosio 16 posto GNP-a.

U kriznim danima ministar financija Turske velikodušno 'nudi pomoć Europi', dok ovoga trenutka samo trećina Turaka želi pristupiti Europskoj uniji. Budući da će poslije Danske predsjedavanje EU-om preuzeti Cipar, nema nikakvog izgleda da se u ovoj godini nastave prekinuti pregovori (Turska je proglašena kandidatom još 1999. godine, a pregovore je započela zajedno s Hrvatskom 2006) pa sada mnogi Turci s ponosom tvrde da je konačno došao čas kada 'Unija više treba Tursku negoli Turska Uniju', u čemu Ankara uživa punu potporu Washingtona, budući da Turska mudro ispunjava svoje NATO obveze, a sve više osporava Europu.

Island je već dugo član Europskog gospodarskog područja (EEA) i Schengenskog graničnog režima, za njega već vrijedi veliki dio propisa EU, a čvrsto brani bitne nacionalne interese. Odluka o pristupnoj molbi donesena je u jeku velike gospodarske krize (2009), a do sada su okončani pregovori o 11 poglavlja, dok bi cijela pregovaračka priča mogla biti gotova do polovice ove godine ako se Island izbori za izuzetke u ribarskoj politici, koje kao članica EU već uživa Malta. Island proživljava novi procvat, strani su dugovi pod potpunom kontrolom, a opala je i rekordna nezaposlenost, bez obzira na to što nakon obilnog paketa drastičnih reformi ni Island (320.000 stanovnika) 'više nije dobro mjesto za nemoćne, nezaposlene, starce i samohrane majke'. U tom (ipak) dobrodošlom obratu, većina Islanđana ne podupire povlačenje kandidature, ali ipak žele zadržati pravo da na referendumu kažu 'ne' ako Europa nastavi propadati, a oni ostanu na nogama.

Tako se i iz ovog brzopoteznog pregleda ipak mogu izvući neki opći zaključci. Europa nije bila ni jedinstvena, ni odlučna, ni dosljedna u politici proširenja, a politika nedostupnog zapadnog kluba ovog je trenutka višestruko osporena iz redova onih koji su postali bolji, ali i iz redova onih koji su gori negoli su ikada bili, bilo da je riječ o članicama, kandidatima za članstvo ili kandidatima za kandidate. Onima koji su bitno napredovali Europa postaje sve teža i nepotrebnija (dio njemačkog i većina turskog, pa i islandskog stanovništva), onima koji su zbog vlastitih promašaja prokockali europske šanse (Grčka) Europa postaje sve zahtjevnija i nemilosrdnija, dok se neki (Srbija) već desetljećima koprcaju na razmeđu propalih snova o regionalnom hegemonizmu i propuštenih šansi za konačnu demokratsku obnovu, pa Europu vole samo onoliko koliko ona voli njihove geostrateške zablude (Kosovo), a mrze upravo onoliko koliko im nameće neke potpuno drugačije obrasce ponašanja. A postoje i oni koji su ostali sami i zaboravljeni na europskim vjetrometinama (Makedonija, a sve više i Mađarska), pa sada traže uzaludne utjehe u provalama faraonskog domoljublja.

U tom šarolikom društvu Hrvatska ne pripada ni onima koji su na kraju pregovora postali mnogo moćniji, uspješniji i utjecajniji negoli su bili na njihovu početku (Turska, Island), ali ni onima koji su dugoročno potonuli u uzaludnim snovima (Srbija, Makedonija, BiH, Albanija), dok tek treba učiniti sve što može da bi postala 'nova europska Slovenija', a izbjegla sve slovenske gospodarske i provincijalne promašaje. Hrvatska ne može tvrditi da je potrebnija Europi nego što je Europa Hrvatskoj, a pogotovo da joj već sada nije potrebna ovakva Europa, budući da je, i ovakva kakva jeste, već bila uspješnija u prevladavanju kriza, kao što su i među članicama bile Estonija ili Poljska. U ovom trenutku Hrvatska se zatekla u spasonosnoj sredini iz koje se više ne može vratiti ni u makedonski ili mađarski (izo)nacionalizam, niti glumiti uvrijeđenu veličinu kao što si to trenutačno – s mnogo opravdanja – može dopustiti Turska. Europska unija je izgubila dio ugleda, ali nije – barem na Balkanu - prokockala svoju ukupnu privlačnost. I zbog toga je ovih dana Hrvatska toliko važna, kao primjer za ugled i dokaz da Europa ipak drži do svojih obećanja.