Hoće li 2017. Europska unija ostati bez jedne države članice, i to nakon provedenog referenduma na kojem će se većina birača odlučiti za izlazak zemlje iz EU? Je li nakon nekoliko desetljeća širenja najvažnije europske integracije, od prvotnih 6 do današnjih 28 članica, došao trenutak za reduciranje broja država koje čine Europsku uniju? Odgovore ćemo možda doznati upravo za četiri godine. Tada bi mogao biti organiziran prvi referendum o izlasku jedne države iz Europske unije. Ne, nije riječ o Grčkoj koja među svim državama članicama prolazi kroz najtežu gospodarsku i društvenu krizu, nego o Ujedinjenom Kraljevstvu koje ni samo ne zna u kakvom će državno-pravnom obliku dočekati 2017. Naime, aktualni je britanski premijer David Cameron još u siječnju ove godine obećao održavanje referenduma o ostanku ili izlasku svoje zemlje iz EU. Svojim se obećanjem nadovezao na sve glasnije rasprave unutar Ujedinjenog Kraljevstva o koristima britanskog članstva u Uniji.

Nitko nije otok. A Britanija?

Stoga će pitanje referenduma o britanskom članstvu u EU biti jedno od najvažnijih na sljedećim parlamentarnim izborima na kojima sadašnja koalicija konzervativaca i liberalnih demokrata ima veoma težak zadatak ponoviti uspjeh s prethodnih održanih 2010. Na njima je Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva koja se zalaže za izlazak zemlje iz EU osvojila 3,1% glasova, ali nema sumnje da je postotak britanskih birača nesklonih članstvu daleko veći. To je i motiviralo premijera da pitanje članstva postavi u središte svog političkog djelovanja sljedećih nekoliko godina. Do 2017. Ujedinjeno Kraljevstvo čeka i referendum o mogućem osamostaljenju Škotske koji će se održati u rujnu 2014., a zatim i parlamentarni izbori. No, već je sada jasno da je tema britanskog ostanka ili izlaska iz Europske unije prvorazredno pitanje tamošnje unutarnje politike. S druge strane, hrvatska unutarnja politika od ulaska zemlje u EU 1. srpnja 2013. postaje uvelike drukčijom političkom arenom u kojoj će se domaći političari i stranke, htjeli-ne htjeli, morati baviti nizom europskih tema i dilema.

Analizirajući razdoblje protekle dvije godine otkako Hrvatska zna datum ulaska u Europsku uniju, stekao se dojam da su domaći politički akteri o europskim temama govorili uglavnom prigodničarski. I kao da je riječ o jednokratnom političkom natjecanju u kojem je isključivo važno plasirati se u prvu ligu. Ni posljednjih se mjeseci ni tjedana nije puno promijenilo te je Hrvatska svoj ulazak u EU dočekala bez artikuliranijih objašnjavanja što nas sve čeka kao novu članicu politički i pravno najnormiranije zajednice država na svijetu. I dok se diljem Europske unije i njezinih članica vode diskusije o različitim temama o kojima ovlašteno odlučuju tijela Unije, od gospodarstva i poljoprivrede do prava čovjeka i zaštite okoliša, hrvatska politika djeluje anakronije nego ikada ranije. Želimo li unutar EU i konkretno početi ostvarivati svoje nacionalne interese, europska pitanja moraju postati pitanjima hrvatske politike u cijelosti. O tim se pitanjima na razini državne vlasti ni u kom slučaju ne bavi samo resor vanjskih i europskih poslova. Kao niti isključivo nacionalna vlast s obzirom da je europska razvojna politika značajno usmjerena prema lokalnoj i regionalnoj samoupravi.

Od novih tema do novog referenduma

Europska unija sada nužno postaje pitanje suvislo oblikovane, postavljene i vođene domaće politike, želi li se uopće imati koristi od hrvatskog članstva u Uniji. Koliko je takav pristup dosad bio (ne)uspješan dovoljno je analizirati postotak iskorištenosti fondovskih sredstava koja su bila namijenjena Hrvatskoj u pretpristupnoj fazi. I zato ne čude reakcije iz pojedinih europskih političkih i medijskih krugova o Hrvatskoj kao novoj problematičnoj članici. Hoće li članstvo donijeti koristi u kraćem ili duljem roku, sada ovisi u prvom redu o onima koji vode zemlju u političkom, društvenom i ekonomskom smislu. Pritom su vladajuće koalicije posljednjih deset godina, različitog sastava i ideološkog predznaka, postigle konsenzus o nužnosti hrvatskog integriranja u EU. Taj je konsenzus potvrđen i na referendumu u siječnju 2012. na kojem je 66,27% birača glasovalo za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. U tom su smislu prvih neoliko godina hrvatskog članstva u EU idealno vrijeme da zemlja počne ostvarivati svoje interese u europskim relacijama, i zbog podrške građana, i zbog suglasja najutjecajnijih političkih aktera. Preduvjet je tomu da upravo politički akteri u Hrvatskoj, neovisno jesu li trenutačno na vlasti ili u oporbi, izvrsno poznaju funkcioniranje Europske unije i svih njezinih institucija te zajedničku europsku politiku kako bi u nacionalnom kontekstu građanima omogućili što bolji život. Da je takvo što itekako zahtjevan posao pokazuju slučajevi zemalja poput Grčke, Portugala, Španjolske, Italije, Irske, a sada i Slovenije, u kojima članstvo u EU već godinama nije istoznačnica za automatski viši životni standard. Kako je Hrvatska ušla u Europsku uniju nakon najteže financijske i gospodarske krize u njezinoj povijesti, pitanje je jesmo li ondje 'pet minuta prije' ili 'pet minuta poslije dvanaest'. U potonjem slučaju, nije teško zaključiti da će netko u Hrvatskoj uskoro postaviti pitanje ostanka ili izlaska zemlje iz EU.

Zbog toga ne treba zanemariti gotovo šesto pedeset tisuća birača koji su na referendumu 2012. bili protiv hrvatskog članstva u Uniji. Ta je brojka više nego dovoljna da se određena politička opcija profilira oko mogućeg zahtjeva za provedbu novog referenduma, ovaj put o izlasku Hrvatske iz Europske unije. Apsurdno i u biti krajnje neodgovorno ustavno rješenje dogovoreno 2010. od strane tadašnje vlasti i oporbe prema kojem je na nacionalnom referendumu moguće da samo jedan birač odluči o sudbini cijele zemlje i njezina društva, postaje polako važnim političkim instrumentom. S obzirom da se o hrvatskom članstvu u Europskoj uniji izjasnilo manje od polovice ukupnog broja birača, tko kaže da jednoga dana na potencijalnom referendumu o izlasku zemlje iz EU također neće odlučivati manjina birača. Možda se to neće dogoditi 2017. kao u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali zasad malo toga govori da su hrvatski političari i politika spremno dočekali izazove i mogućnosti članstva u Europskoj uniji.