Što znači eventualni referendum u Dubrovniku? Kako će nam on koristiti? Treba li u općoj besparici trošiti novac na organizaciju plebiscita? Takvim je pitanjima urednik centralnog dnevnika napravio uvod u temu golfa na Srđu te svojoj kolegici iz Dubrovnika postavio seriju naivnih pitanja: 'Pa dobro, zašto Dubrovčani prosvjeduju oko pustih hektara golog kamena na Srđu koji se iz grada ni vide niti su kome od koristi? Nije li projekt dobar za našu ekonomiju? Znaju li Dubrovčani da će projekt oživjeti građevinarstvo u njihovom kraju?' Baš kao da je pitanja postavljao računovođa rejting agencije Moody's koji ne shvaća kako zemlja s tako lošim kreditnim rejtingom može sebi dopustiti luksuz odbijanja velike investicije.

Strancima je doista teško razumjeti naše ponašanje. Mnogi koji u Hrvatsku dođu poslovati ubrzo shvate kako prepreka nije samo u nepoznavanju jezika, kulture i zakonskih normi, nego mu se u razgovoru s hrvatskim sugovornikom (bilo da je on referent u administraciji, političar ili građanin) čini kako se uvijek razgovara o zapravo različitim stvarima, puno se toga podrazumijeva, ali kao da pravi smisao razgovora izmiče, jer je uvijek pomalo dvosmislen. Kao da osim normi, plaćenih kvadrata zemljišta i uloženih sredstava ima još nešto što nije u dogovoru izrečeno i ugovoru napisano, ali je ključno za pokretanje projekta. Projekt tako stoji te nema nikoga tko će preuzeti odgovornost i jednoznačno reći gdje je zapelo. Strani investitor se nalazi u nekom tragikomičnom, kafkijanko-kišonovskom limbu gdje ga se šalje raznim referentima i posrednicima koji ga redovito ostavljaju s gomilom papira koje treba ispuniti, kontradiktornih naputaka i nepogrešivog osjećaja nesigurnosti i latentne krivice.

Nije isključeno da je i dubrovački investitor prošao kroz nešto slično, bez obzira na to je li laštio kvake po ministarstvima ili mu je neki referent obećao brži put ako podmaže na nekom drugom mjestu. I bez čitanja između redaka, kada se usporede namjene površine njegova plana, evidentno je da ima otvorenih pitanja. Ali to nije predmet ovog teksta. Bespredmetno je i razbijanje glave o smiješnoj cijeni po kojoj je bivša dubrovačka gradonačelnica prodavala gradsko zemljište ili čiji je advokat čijoj kćeri plaćao školu i stan na Wall Streetu. Ne zato što to ne bi bilo važno, nego zato što je poštenome hrvatskom građaninu, nakon dvije godine sudskog i medijskog forenzičarenja po uništenom truplu nacionalne ekonomije, sve to postalo suviše vulgarno. Tome jednostavno više nema mjesta u racionalnosti.

Pritom se taj građanin pred problemom Srđa i golfa osjeća kao u onoj priči o slijepcu i slonu. Bombardiran različitim informacijama, argumentima i emocijama, slika koju je u stanju proizvesti može samo biti istovremeno prava i kriva. Jer je prvenstveno fragmentarna.

To je osnovni razlog zašto se pokušaj organizacije referenduma čini dobar - upravo zato što ima potencijal uspostavljanja redoslijeda u rješavanju problema. Je li cilj golf ili nešto drugo? Što dolazi prije – grad ili projekt? Što je zapravo grad? Nakupina višestoljetnih kamenih zidova ili, kako bi rekao Sv. Augustin, 'zajednica ljudi i njihovih nada'? Na ovo posljednje pitanje Dubrovčani još nisu dali odgovor. Samo jedno referendumsko pitanje ne može biti tako općenito niti će dati takav odgovor, ali bi moglo pokrenuti lavinu novih pitanja, odgovora i razgovora uoči lokalnih izbora.

Međutim, u zraku ostaje visjeti jedna drugo pitanje, a ono mi je palo na pamet kad sam prošle nedjelje na buvljaku u jednom starom albumu s fotografijama pronašao vijest izrezanu iz Večernjaka pod naslovom Vlasnik 'Sky Toursa' u Zagrebu. U njoj se navodi kako je vlasnik najveće svjetske turističke agencije, lord Taylor razgledavao dalmatinsku i crnogorsku obalu, družio se s Titom na Brijunima, a onda mu je ovaj ustupio svoj privatni avion kako bi u zagrebačkoj Esplanadi održao konferenciju za novinare i najavio izgradnju triju hotela sa 2.000 ležajeva. Najprije sam se pitao je li – i kada – na Jadranu izgrađen tako veliki turistički kompleks u jednom dahu i već me počela hvatati jeza od pomisli kakva je u devedesetima bila njegova privatizacijska priča, ali mi je ubrzo postalo svejedno kad sam se sjetio Zakona o ulaganjima koji je toga tjedna izazvao mnoge kontroverze.

Naime, pitanje koje je visjelo u zraku nije ono oko modela hrvatskog turizma ili gospodarskog razvoja, nego očita podudarnost između situacije s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća i ove današnje. Ni tada ni onda u velike razvojne projekte nije bila uključena javnost. I tada su postojala strateška ulaganja koja su se dogovarala na Brijunima, razrađivala u privatnim avionima i puštana u javnost na novinskim konferencijama u luksuznim hotelima.

Treba se zapitati - kako to da se u vatrogasnom metežu takozvanih hitnih zakona o investicijama nitko nije sjetio otvoriti pitanje novog zakonskog mehanizma koji bi regulirao sudjelovanje javnosti u velikim strateškim projektima? Inicijativa na Srđu trenutačno je najvidljiviji nastavak višegodišnjih građanskih inicijativa na mnogim lokacijama u Hrvatskoj iz čijih se nastojanja može izvući jedan generalni zaključak - Hrvatska nema mehanizme uključenosti građana u odlučivanje.

Možemo biti sigurni da će se s tim složiti (doduše nerado) i najokorjeliji autokrati, svi oni lijevi i desni, takozvani socijalno osviješteni ili liberalni populisti, a svi redom prosvijetljeni apsolutisti. Nije li možda došao trenutak, kad već štošta preispitujemo i vrednujemo i okrećemo novi list, da prije nego što dozvolimo investicije takvog mjerila, smislimo novi okvir za sudjelovanje javnosti? Zašto se ne pokrene inicijativa za donošenje hitnog zakona na tu temu? Pogotovo jer nije teško dokazati da je to strukturno pitanje našeg upravljanja prostornim razvojem.