Proljetos je australska (globalno djelujuća) turistička kompanija 'Intrepid' objavila, a prenijeli su i neki mediji u nas, svjetsku listu zemalja čije je stanovništvo najopterećenije turizmom. Drugim riječima, izračunali su omjer između broja domicilnog stanovništva i godišnjeg broja (stranih!) turista. Na Islandu, koji je posljednjih godina u silnom turističkom uzletu, taj je omjer 1:6. Dakle, šest turista po glavi svakog Islanđanina i Islanđanke. S takvim rezultatom zauzeli su drugo mjesto na svjetskoj listi zemalja najopterećenijih turizmom. A na prvome je Hrvatska, s omjerom, udahnite duboko, 1:14!

Hej, 14 turista na svakog, ali svakog i svaku od nas, od bebe do babe!!! Uzmemo li u obzir da su Australci računali samo inozemne turiste, a ne i one domaće, te činjenicu da su baratali brojkama iz 2016. (kad je domicilnog, još neiseljenog, pučanstva ovdje bilo osjetno više, a turista manje nego rekordne 2017.) logično je pretpostaviti da će na kraju 2018. omjer biti barem 1:16. A pridodamo li tome činjenicu da u Hrvatskoj još ima poprilično turistički nerelevantnih područja, te da otoci i dobar dio obale od kraja jeseni do sredine proljeća praktički hiberniraju, amaterski procjenjujem da bismo tu mogli doći i do odnosa 1:20, ako ne i više, na najfrekventnijim 'destinacijama'. U jednoj od njih živim i, po srcu govoreći, jedva čekam početak jeseni da vidim koliko mi se centar grada promijenio od kasnog proljeća, kad sam zadnji put kročio u nj.

Prošlog sam tjedna bio na 18. Međunarodnom festivalu otočkoga filma (FIFIG) na Groixu, svojevrsnoj bretonskoj Šolti (po obliku, površini, rasporedu naselja i udaljenosti od kopna). Nekad čuven po svojim ribarima i pomorcima (navrh crkvenoga tornja, poviše križa, kao vjetrokaz nije postavljen standardni limeni pijetao nego limena - tuna!) u novije je doba znan ponajviše kao turistička 'destinacija'. Tu su dva zaštićena parka prirode i dvije prekrasne plaže - jedna sa snježnobijelim pijeskom, druga s crvenim - jedna tržnica i jedan supermarket, jedna knjižara i jedno kino, jedna obiteljska tvornica za konzerviranje ribe i jedno veliko reciklažno dvorište, desetak caffe-restorančića i hotelčića, jednu vatrogasnu postaju i jednu ljekarnu, jedan vikinški grob i jedan kamp, plus pun kufer svjetionika, mora se. Otok Groix ima 2000 stanovnika, a ljeti ovdje bude, naročito u kolovozu, i po petnaestak tisuća ljudi. A znate što je najbolje? Nigdje niti jedne ležaljke, niti jednoga plažnog ugostiteljskog objekta, nigdje štandova s điđa-miđama, nema nijednoga koktel-bara ili noćnoga kluba, niti ikakve naznake da tu itko ima ikakvu koncesiju i na što!

Nema nijedne vile s bazenom ili ikakve betonske mastodonterije, hotelčići im (po slobodnoj procjeni) ne mogu imati više od po deset soba! Na cijelom otoku vidio sam samo dvije dvokatnice, obje starije od 80 godina - jedna je zgrada nekadašnje pomorsko-ribolovne škole, a drugu (ne znam joj raniju svrhu) danju koristi lokalni ronilački klub, dok se uvečer zatvaraju sve bijele škure i na bijeloj se fasadi prikazuju neki od festivalskih filmova.

Otočani su nama kopnašima malo čudni, znam otprije ponešto o tome, svi redom, ali ovdje nije posrijedi samo svojeglavost domorodaca ('Groašana'? 'Groačana'? 'Groađana'? 'Groanjana'?) nego i zakonska regulativa one, kako se zove, Republike Francuske, koja ne dopušta nikakve koncesije i slična polaganja privatnoga prava na obalni pojas i prirodnu baštinu. U skladnoj, razumnoj simbiozi državne legislative i lokalne tradicije, od deset obiteljskih kuća ovdje, devet su bijele prizemnice s visokim potkrovljem, sve bijelih fasada s plavim škurama i tamnosmeđim krovom. Takve su i vikendice, i kuće za iznajmljivanje.

Nikome od lokalaca koje sam stigao upoznati ne sviđa se to što predsjednik Macron gradi, kako kažu, 'kapitalizam samo za bogate', jer u njegovom libertarijanskom planu ima mjesta i za ukidanje zabrane koncesija na plaže i ina pomorska dobra, kao i još cijelog niza zakonskih odrebi koje su dosad savršeno odgovarale i stanovnicima Groixa i njihovim gostima. Otočani još nemaju nikakvo iskustvo temeljeno na vlastitoj koži, ali nekako slute da bi već i prvi 'pizza cut' kiosk na rivi iz temelja prodrmao način života koji odgovara i njima i turistima (a ovih drugih, rekli smo, u kolovozu ima sedam i pol na jednog otočanina). Slute da bi ubrzo za njim stigli i plažni kafići s onom 'dšn!-dšn!' muzikom, šarenim koktelima i obijesnim turistima koji više ne bi imali razumijevanja za otočki popodnevni predah, za ono razdoblje od dva do šest, kad se zatvaraju sve restoranske kuhinje i četiri petine dućančićâ. Nemaju to još sasvim osviješteno, ali intuitivno osjećaju da bi se za najviše pet makronovskih kolovoza promijenio i njihov pogled na život na Groixu, da bi većina umjesto sadašnjeg stava 'imam koliko mi dostaje i dobro mi je' usvojilo paradigmu 'hoću još, hoću više'. I na sto su muka pritom, jer pamte kako su na zadnjim predsjedničkim izborima glasali za Macrona jedino zato što mu je u drugom krugu alternativa bila Marine Le Pen, a Groix je, otkako je višestranačja, gotovo bez iznimke proleterski lijevo nastrojen. Siromaštvo predaka naučilo ih je skromnosti u današnjem mirnom blagostanju.

Grlim ih na odlasku i ostavljam dilemama o (vjerojatno vrlo skoroj) budućnosti, vraćam se u zemlju gdje se turistički balon počinje ispuhivati i gdje se bezočna pohlepa počinje zbunjeno osvrtati na sve strane, ne shvaćajući što ju je to odjednom snašlo. U zemlju gdje na stotinjak naseljenih otoka postoji samo jedna jedina knjižara (a osnovao ju je u Korčuli, pored svih živih Hrvata, upravo jedan Bretonac - moj prika Joseph, koji se vjenčao upravo na Groixu!) i gdje se derutna otočka kina obnavljaju samo zahvaljujući zanesenjaštvu grupičice mladih filmofila. Vraćam se u zemlju gdje domaćini licemjerno služe gostima i njihovim idiotskim prohtjevima 24 sata na dan, sve dok im ne pukne film pa ih prebiju u hodniku svog apartmana s pola, rukom nacrtane, zvjezdice.

Vraćam se - evo, već sam se pišući i vratio - u zemlju gdje se ispunjavaju samo potajna hotmail-obećanja, gdje je na djelu svaki mogući soj i rod korupcije, gdje svi ljudi šute ili lažu dok god ima neke sićušne koristi za njih same, gdje bi svatko živ i priseban za stanovnike Groixa kazao da su totalno redardirani zato što nikako ne kapitaliziraju tu svoju besplatno stečenu ljepotu, dušu dalu za ležaljke, after-beach partyje, simulacije povijesnih bitki s Vikinzima, ukazanje Majke Božje Atlantske, drinking-tourove, proširenje marine i čarter-flote, odmrznute pacifičke plodove mora, duplo skuplje cjenike za strance, fiš-piknike i ribarske večeri, patvoreno vino, i uopće, da ne duljim, Atlantik kakav je nekad bio.

A vratit ću se jednom, obećao sam ispred dovoljno svjedoka, i na Groix. Volio bih ga opet zateći u jednakom blagostanju, utemeljenom na racionalnoj umjerenosti, ali ne vjerujem baš previše u takav epilog. Jer, evo, čitam na jednom našem portalu reportažni zapis s Islanda, kamo turisti dolaze prije svega radi čudesno lijepe prirode, a sad novoizgrađeni hoteli niču poput, hm, islandskog lišaja poslije kiše. Malo im je šest na jednoga...