Nakon što na redovnom sastanku Europskog vijeća 20. lipnja nije postignut dogovor oko imenovanja na ključne položaje u institucijama Europske unije zakazan je novi sastanak koji je trebao biti gotov u ponedjeljak ujutro, no naposljetku je prolongiran sve do utorka navečer.

Konačni dogovor plod je različitih kompromisa, no nije i neće moći zadovoljiti sve i svakoga. Uzevši u obzir povećanu fragmentiranost Europskog parlamenta nakon svibanjskih izbora, različite koncepcije daljnjeg razvoja Unije, posebice razmimoilaženja Pariza i Berlina, ovakvi teški pregovori oko zatvaranja kadrovske križaljke na vrhu EU-a ne trebaju nas čuditi. Svaki, pa i ovaj dogovor oko ključnih mjesta u Uniji jednadžba je s puno elemenata koja zahtijeva mnogo umješnosti pregovaranja, jer, napokon, prema riječima Maxa Webera, prezimenjaka nesuđenog prvog Bavarca na čelu Komisije, 'politika znači snažno, lagano bušenje tvrdih dasaka sa strašću i odmjerenošću'.

Simultani šah

Nakon propasti dogovora 20. lipnja postalo je jasno kako će Macron pokušati stopirati Weberov izbor za šefa Komisije, dok je pak Merkel naposljetku u odvagivanju između guranja njemačkog kandidata i očuvanja principa Spitzenkandidata (koji i dalje ide na ruku EPP-u, osnažuje Parlament u kojemu Njemačka ima ponajviše zastupnika te iz njemačke vizure djeluje kao demokratizacijsko sredstvo) odabrala potonje, no uz rezervnu poziciju za EPP-ovog nositelja liste.

Neki će reći kako je Manfred Weber već ispočetka bio plod unutarnjemačkih kompromisa, odnosno pokušaj da Merkel primiri Markusa Södera, šefa bavarskog sestrinskog CSU-a. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk silno je želio napraviti brz i dobar deal na europskoj razini, u nadi da će mu to pomoći idućeg svibnja, kad se očekuje da bi mogao biti protukandidat PiS-ovom Andrzeju Dudi na poljskim predsjedničkim izborima. Tako je osmišljen takozvani plan iz Osake, u kojemu su na marginama sastanka G20 sudjelovali Merkel, Macron te Rutte i Sánchez, s time da su samo prve dvije zemlje punopravne članice ove grupacije, dok je Rutte bio u ime Unije, koju Nizozemska po dogovoru predstavlja na ovim sastancima, a Španjolska je pak stalni gost.

Prema tom planu, Weberu bi pripao Parlament, nositelju liste socijalista Timmermansu Komisija, dok bi Europsko vijeće dobili liberali (Margrethe Vestager ili pak Charles Michel), a mjesto visoke predstavnice Bugarka iz EPP-a, s time da se pojavilo ime Kristaline Georgijeve, glavne izvršne direktorice Svjetske banke, ali i povjerenica za digitalno gospodarstvo i društvo Marija Gabriel. Ideja da Timmermans bude šef Komisije doživjela je udar unutar EPP-a, snažno odbacivanje među predstavnicima zemalja članica Višegradske skupine, ali i od talijanske vlade, premda pomalo u rukavicama. Unutar EPP-a rogoborilo se protiv toga da se socijalistima prepusti mjesto šefa Komisije, dok su pojedinačne zemlje sadašnjeg potpredsjednika Komisije odbacile kao nekoga tko 'dijeli, umjesto da ujedinjava'.

Mađari i Poljaci zamjeraju mu snažne kritike na račun vladavine prava i neovisnosti pravosuđa, talijanska vlada ne želi nekoga s ljevice na toj poziciji, dok sve zemlje Višegradske skupine izražavaju skepsu prema njegovu razumijevanju zajedničke migracijske politike.

Najbolji od svih mogućih dealova?

Je li konačni kadrovski dogovor najbolji od svih mogućih dealova, da parafraziramo Leibniza, kojeg je Voltaire tako britko bio ismijao u 'Candideu'? Naravno da nije, no u danim okolnostima predstavlja umjetnost mogućeg i stoga jest ponajbolji. Stranačka je ravnoteža savršeno postignuta: od pet ključnih pozicija, pučani su dobili dva i pol, socijalisti jedno i pol, a liberali jedno i pol, s time da je EPP ipak, naposljetku, dograbio mjesto šefice Komisije. Upravo kako je to na marginama jučerašnjih pregovora bio priželjkivao Xavier Bettel, luksemburški liberalni premijer, izuzev pozicije predsjednika Parlamenta, u slučaju četiri preostale pozicije postignuta je savršena ravnoteža između muškaraca i žena. Također, ovakav odabir podosta je dobro dobno uravnotežen, s rasponom godina od ranih četrdesetih (Michel) do kasnih sedamdesetih (Borrell).

Međutim, geografski balans naposljetku nije 'dobacio' nešto novim članicama, niti je dao išta Skandinavcima. Iste zemlje, odnosno regije, koje su sudjelovale u planu iz Osake na kraju su raspodijelile funkcije. Njemačka je progurala Ursulu von der Leyen za Komisiju, a zauzvrat su Francuzi dobili šeficu MMF-a Christine Lagarde na čelu Europske središnje banke (ECB). Beneluks je dobio šefa Europskog vijeća u liku liberalnog (tehničkog) premijera Charlesa Michela, a mjesto visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku pripalo je Josepu Borrellu, čime je i španjolska kvota zadovoljena. Umjesto spominjanog bugarskog socijalista Sergeja Staniševa, za prve dvije i pol godine kao šef Parlamenta predložen je Firentinac iz Demokratske stranke David-Maria Sassoli, a očekuje se da će nakon isteka njegova mandata na to mjesto doći Manfred Weber.

Ovime su EPP i Merkel napravili veliki ustupak osporavateljima sustava nositelja lista (Spitzenkandidaten), odnosno popustili Macronu i novom liberalnom klubu zastupnika Obnovimo Europu. Zauzvrat je Njemačka dobila prvu šeficu Komisije još od Waltera Hallsteina (1958.-1967.), a EPP kontrolira i Komisiju i ECB.

Von der Leyen slovila je dugo kao desna ruka i moguća nasljednica Angele Merkel. Ovim izborom posredno se produžuje njena karijera i utjecaj i na razdoblje kad više ne bude kancelarka. Međutim, Von der Leyen je u Njemačkoj duboko opterećena aferama iz ministarstva obrane, od problematičnih savjetodavnih dogovora pa do jako lošeg stanja Bundeswehra. Stoga ne čudi to što je Njemačka pri imenovanju formalno bila suzdržana, s obzirom na to da je SPD bio protiv, a to se prema koalicijskom sporazumu mora uvažiti prilikom ovakvih glasovanja. Macron je na kraju ipak puno toga izvukao od Merkel te progurao Lagarde, koja, premda nije iz njegove političke opcije, slovi za ekonomsku (i društvenu) liberalku, a povezuje ih i financijsko-bankarski milje.

Sassoli kao šef Parlamenta ustupak je Talijanima, na tragu (privremenog) odustajanja od sankcija zbog proračunskih manjkavosti, nakon što je na marginama sastanka u Osaki nestranački premijer Conte uspio uvjeriti Komisiju da će reforme ići dalje, bez obzira na bombastične Salvinijeve izjave i otrovne strelice koje redovito upućuje Bruxellesu. Sánchez je ubio nekoliko muha proguravanjem Borrella: dobio je na ključnom mjestu Katalonca unitarista, kao zalog toga da će Bruxelles po pitanju katalonske krize i dalje čvrsto stajati iza Madrida. Istovremeno je osnažio položaj Španjolske, koja politički raste na račun talijanskih posrtanja, ali se i nametnuo kao novi katalizator socijaldemokratskih snaga u Europi, jer je ta opcija u dubokoj krizi u Njemačkoj i Francuskoj. Charles Michel je dokaz da je moguće izgubiti nacionalne izbore, pa biti nagrađen na europskoj razini. Ono što ga svakako kvalificira za delikatnu ulogu šefa Europskog vijeća umijeće je pregovaranja i dogovaranja, a kompleksni belgijski stranački sustav najbolja je kalionica za takav talent.

Što dalje?

Ostaje vidjeti hoće li istok Europe u potpunosti biti zadovoljan ovakvim kadrovskim raspletom. Nadalje, treba vidjeti u kojoj mjeri će se Von der Leyen na novoj funkciji osamostaliti od Merkel. Njen izbor na čelo Komisije iskorak je u smislu emancipacije žena, no svakako nije u sadržajnom smislu i proboju novih ideja o kojima sanja Macron, a koje su nasušno potrebne ako se želi revitalizirati i osnažiti Unija.

Postavlja se pitanje kako će se Lagarde postaviti prema zahtjevima za labavijim fiskalnim politikama koje dolaze s raznih strana Unije. Ona je bila među snažnijim kritičarima načina rješavanja grčke krize. U toj se zemlji na izborima ove nedjelje očekuje povratak stvari na stanje ex ante – Ciprasa bi trebao naslijediti Kiriakos Micotakis, čime EPP dobiva još jednog člana Europskog vijeća, a ova mediteranska zemlja vraća se u situaciju business-as-usual i ponovnu dominaciju kretskog klana Venizelos-Micotakis koji je obilježio dobar dio posljednjih sto godina povijesti Grčke. Uz Grčku, Lagarde bi i Italija mogla zadavati glavobolje.

Iz perspektive hrvatske Vlade, Von der Leyen jest dobra vijest, no tek na sâmoj Hrvatskoj je, posebice u kontekstu predsjedanja Vijećem Europske unije, koje počinje na dan Nove godine, kako će i na koji način djelovati i doprinositi izgradnji čvršće, konkurentnije i održivije Unije.