Jeste li primijetili da se nitko u Saboru ne usudi referendumsko pitanje o braku inicijative 'U ime obitelji' poslati na ocjenu ustavnosti? Od HDZ-a se to nije ni moglo očekivati, ali od vladajućih, koji se kunu u zaštitu ljudskih prava i tvrde kako se održavanje tog referenduma kosi s temeljima njihovog svjetonazora te da je njegova ustavnost upitna, a pitanje duboko diskriminatorno, imamo pravo očekivati konkretnu akciju
Zašto? Zašto SDP nije i ne podnosi zahtjev za ocjenu ustavnosti? Zašto to ne čini predsjednik Ivo Josipović? Zašto to ne čini HNS? Zašto to ne čine oni koji su pod motom pravednog društva i države vladavine prava i poštivanja ljudskih prava dobili povjerenje birača?
(Ne) čine li tako zato što predmnijevaju da bi Ustavni sud potvrdio ustavnost referendumskog pitanja, unatoč antidiskriminacijskim odredbama Ustava? U članku 14. Ustava piše kako 'svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama’.
Ako ih čak ni to ne motivira da se obrate Ustavnom sudu jer u njega nemaju povjerenja, onda trebamo biti duboko zabrinuti jer parlamentarni zastupnici (k tome i vladajući) nemaju povjerenja u pošteno postupanje Ustavnog suda i dovode u pitanje njegov autoritet.
Sama činjenica da referendumsko pitanje, za koje vladajući tvrde da je na rubu ustavnosti i duboko diskriminatorno (s tom se ocjenom i sama slažem), nije upućeno niti ga se namjerava slati Ustavnom sudu - koji jedini može ocijeniti je li doista u skladu s Ustavom RH - pokazuje da smo već duboko u ustavnoj krizi i da za tu krizu nije nažalost, kako neki tvrde, kriva inicijativa 'U ime obitelji', nego izvanbračni blud SDP-a i HDZ-a.
Oni su zajedno birali ustavne suce, a što je još važnije, oni su zajedno izmijenili ustavne odredbe o državnom referendumu 2010. godine, posve degradiravši značaj državnog referenduma.
Sjetimo se, tada su imali povjerenja u ustavne suce, ali nisu imali povjerenja u vlastiti narod pa su u paranoičnom strahu da građani Hrvatske neće na državnom referendumu potvrditi udruživanje s Europskom unijom, odlučili u Ustav RH i Zakon o referendumu unijeti odredbu prema kojoj je za uspjeh državnog referenduma dovoljna većina birača koji su pristupili referendumu. Dok nisu realizirali taj izvanbračni blud, da bi netko pobijedio na državnom referendumu, bilo je potrebno da odluku potvrdi većina glasova ukupnog broja birača u državi. Jedini koji se tome protivio i upozoravao da ćemo se naći u apsurdnoj situaciji u kakvoj se danas nalazimo bio je Dragutin Lesar.
Pridruživanje Hrvatske EU prošlo je na tako jadno osmišljenom referendumu, ali SDP-u i HDZ-u nije palo na pamet da razmisle kakve će posljedice imati činjenica da je doslovno dovoljno da se na državni referendum odazove pet ljudi, od kojih će troje biti za predloženo pitanje/odluku, pa da je referendum obvezujući za Sabor.
Poseban je problem činjenica da uopće nikad nisu ni razmišljali o mogućnosti da im se dogodi da neka građanska inicijativa uspješno pokrene postupak za raspisivanje referenduma, pa Zakon o referendumu uopće ne regulira pitanje financiranja referendumske kampanje. Dakle, u tu kampanju može ulagati tko hoće, koliko hoće i odakle hoće.
Zbog Josipa Perkovića pokrenute su ustavne promjene, ali ni SDP ni HNS se ne usude u njih uvrstiti prijedlog da se promijene i odredbe o referendumu. Čak i Ustavni sud upozorava na nedostatke zakonskih normi o referendumu, ali za razliku od lexa Perković koji se ekspresno donosio i mijenjao, izmjene Zakona o referendumu ne šalju se u saborsku proceduru. I svima na Markovom trgu je to savršeno normalno.
Varaju se, međutim, ako misle da će protucivilizacijskim referendumom samo 'pedere i lezbe' prodati za ulazak u Europsku uniju, ovdje smo već i suočeni s mnogo većim i dubljim problemom – razaranjem samog parlamentarnog sustava.
Prvo, parlamentarne stranke, napose glavna vladajuća i glavna opozicijska, iskazuju krajnje nepovjerenje prema Ustavnom sudu. Drugo, umjesto od građana odabranih zastupnika političkih stranaka o bitnim političkim pitanjima i najvažnijem državnom dokumentu odlučuje krajnje netransparentan politički pokret (u ovom slučaju 'U ime obitelji'). Treće, sadašnja ustavna i zakonska rješenja omogućavaju da već idućih dana netko počne prikupljati potpise za referendum s pitanjem 'Jeste li za to da se u Ustav unese odredba da se ukida Hrvatski sabor?' ili 'Jeste li za to da se u Ustavu RH privatizacija i pretvorba vlasništva proglase nevažećom?' ili 'Jeste li za to da se ukine Ustavom ćirilica u Hrvatskoj?'. Ili 'Jeste li za to da se u Ustav unese odredba da država mora svakom svom građaninu godišnje isplatiti 100.000 kuna?'. Pitanja možemo nizati gotovo unedogled i vjerojatno je da bi se za održavanje takvih referenduma prikupilo dovoljno potpisa, a nema sumnje ni da bi, uz ovakve ustavno-zakonske odredbe o državnom referendumu, takvi referendumi i uspjeli. U tome se mogu ujediniti i lijevi i desni radikali.
I za kraj, neka se i SDP i HDZ, sad dok se raspravlja o ustavnoj zaštiti heteroseksualnog braka, institucije koju nitko niti ne ugrožava, u svom izvanbračnom bludu zapitaju: Tko će imati najveće šanse za pobjedu na sljedećim izborima, ako pokret 'U ime obitelji' pobijedi na državnom referendumu o braku pod egidom pobjede naroda nad političkim strankama?