Neposredno pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u Zagrebu je boravilo na desetke stranih novinara. Od rata do tada, nikada se nije dogodio da u isto vrijeme toliko stranaca iz različitih i udaljenih država, traže izjave, nastoje napisati priču o Hrvatskoj, a da sve ne zvuči obično ili možda obeshrabri europski eksperiment njihovoj publici. Ono što su novinari ponavljali kada više nismo pokrivali pitanja za članak, odličan je pokazatelj kakvo je stvarno mišljenje (polu)informiranih izvještača o Hrvatskoj. Ono što je tih dana dominiralo političkom scenom u zemlji, obilježilo je razmišljanja novinara, čak i kad njihovi kasniji članci nisu bili natopljeni isključivo tim pitanjima. Tako su svi, baš svi novinari s kojima sam razgovarao u lipnju, željeli najprije čuti o Crkvi, odnosu konzervativnih struja u društvu, manjinskim pravima. O istom su se raspitivali novinari estonskog Postimeesa i francuskih tjednika, finske i švicarske televizije, BBC-a, novinar poljskog radija. Tek nešto više od načelnog interesa za gospodarstvo imala je novinarka RTL-a. Doduše, tada su neki senzacionalistički njemački mediji oštro kritizirali Hrvatsku kao jednu od zemalja koje će njemačko gospodarstvo u EU još više opteretiti. Dominique Lagarde za francuski L'Express Hrvatsku je trebala predstaviti kroz tada svježe izabranu zastupnicu Europskog parlamenta Ružu Tomašić. Francuze je zanimao i Opus Dei, a estonska novinarka komentirala je da ako netko već ima problema s manjinskim pravima, onda o tome u javnosti treba šutjeti, jer je tako pristojno. Neki su držali da su urednički fokusi koje su dobili krivi, neki su daleko razgovorljiviji bili kad su im se domaći asistenti udaljili. Neki su kasnili, jedna je novinarka iz lokala otišla bez da je platila piće, ne brinući se za konobara.

Podjele su nam potrebne – drugu politiku ne znamo
Hrvatska naravno ne može biti bolja no što jest, a nataložena se percepcija preko noći neće promijeniti. Isto tako, nije posve svejedno da li se u nekom trenutku nacija bavi znanstvenim uspjehom, velikom gospodarskom investicijom ili pobjedom u nogometu – da toga imamo više valjda bismo o tome govorili – ili se govori o ideologiji, o onom što preostaje kada se ne može ili ne želi razgovarati o srži problema. Iz onoga što sam doživio razgovarajući s europskim novinarima prije našeg ulaska u EU, ne bih mogao reći da je stav koji su pokazali posebno pozitivan, ali nije ni negativan. Možda su najpozitivniji bili Finci, najsumnjičaviji oni iz starih članica Europe. Kod svih se osjećala dvojba o našoj stvarnoj pripremljenosti, dubini reformi, pouzdanosti. Doduše, to su i na nekim drugim forumima, barem privatno, iskazivali članovi njemačkog Südosteuropa Gesellschafta, ali tako je uvijek i sa svima.

Dva mjeseca kasnije, čini se kao da smo ostavši bez cilja, ulaska u NATO i EU, ponovo utonuli u jedine rasprave koje dobro vodimo, koje sasvim sigurno neće ništa razriješiti, ali stalno zaoštravaju odnose. Dva mjeseca po ulasku u EU ponovo smo otvorili pitanje imena trgova maršala Tita, Titovih bedževa, vjerojatno i Titove biste koja se od vremena predsjednika Tuđmana nalazi u Uredu šefa države, mada to još nije izrečeno. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić HDZ-ovim zastupnicima u Skupštini Grada jasno je rekao što je u stvari njihov motiv, pa i nekih drugih u društvu. U svijetu stvorenom na antifašizmu, samo ovakvim udarima može se rehabilitirati ustaštvo. Otvoreno to ne ide, barem ne u ovoj fazi, ali možda se može zaobilazno. Raspravlja se o politički motiviranim ubojstvima, kao da oni uključuju samo žrtve UDB-e. Na stranu to što Josip Perković nije jedini visoki pripadnik jugoslavenskih tajnih službi, u tajnim službama suverene Hrvatske. Ako bismo se u tome slučaju držali zakona kao 'pijani plota', da se parafrazira drug Tito, politička bi se motivacija u likvidacijama možda mogla pronaći i kod, primjerice, likvidacije jugoslavenskih diplomata, možda ubojstva Blaža Kraljevića, Ante Paradžika i Reihl-Kira iz devedesetih. Ponovo je progovoreno oko spolnog odgoja. Kako su nam i školski udžbenici u procesu revizije, sasvim nas sigurno čeka još jedna faza prebrojavanja nacionalnih književnika, tema iz Domovinskog rata u ovoj ili onoj knjizi i mjerenja tko piše neću odvojeno ili zajedno. Dva mjeseca od ulaska u EU, nova članica europske zajednice kao da je u nju, donijela samo ono što je uporno i tupila u nešto više od dva desetljeća suverenosti: kopala po prošlom, ali na tako sjajan način da niti jednu jedinu temu nije zatvorila. Govori to i ponešto o našem sudstvu i pravosuđu, policiji i politici. Katkada izgleda da je podjela i nesuglasje, pa makar i oko ovakvih tema koja se nikada neće rasplesti, potrebno, jer bez njih kao da bi nestalo politike.

U poziciji smo da postanemo subjekt u regiji
Kakva će biti neka zemlja i što će se o njoj misliti određuju uvijek oni koji zemlju vode ili su suodgovorni za njezinu organizaciju. Kada je u srpnju 2010. Shimon Peres bio u Zagrebu, devedesetogodišnji predsjednik Izraela, jedan od onih koji su obilježili povijest svoga područja, rekao je kako mladi trebaju biti samostalni, bez da slušaju preko mjere roditelje, učitelje ili prijatelje. Svi su na neki način sebični: prijatelji ne žele da im kolege budu najbolji, roditelji da se previše izlažu, već da slušaju. Kada bi se svatko oslobodio, razmišljao slobodno i bez dogme, mogao bi postati ne možda najbolji, ali svakako dvostruko bolji no što je sada. Može li se ovo primijeniti i na države? Možemo li reći da je Hrvatska postala zrela, izašla iz puberteta, konačno, nešto sporije i teže no što se mislilo, završila škole i postala zrela? Može li sada zagristi u ono što je važno? Izrael je od osnivanja do danas, rekao je 1987. Peres u razgovoru za tadašnji zagrebački tjednik Danas, postao jak, a takvi često zaboravljaju pregovarati. Snaga bi se sada morala upotrijebiti za izgradnju mira i to je Tel Aviv želio. Može li se ovaj savjet usmjeriti prema Hrvatskoj? Može li Hrvatska sada iskoristiti svoj nikad bolji položaj u povijesti, da bi se naučila ponašati kao sređena, suverena država? Veličina doista nije važna, jer na svijetu je toliko malih država, puno manjih i od Hrvatske, da se u takvom okružju svi kreću. A opet, male države moraju moći odvagati dokle i koliko daleko mogu ići.

Hrvatski diplomati u najvažnijim zemljama s pomiješanim osjećajem zadovoljstva, ali i sjete, zaključuju kako smo sada postali obična, puno manje izazovna, zemlja. Ušli ste u NATO i EU, pravila koja vrijede kod vas i za vas, sada su takva da je ambicioznija politika Zagreba, samo naša, ne i stvar drugih. Hrvatska je sada, više no ijednom od početka suverenosti, određena svojom veličinom, položajem, nikada manje u žiži zanimanja, baš kao što je u svjetlu nove erupcije na Bliskom istoku i naša regija još manje atraktivna i zanimljiva. Kanađani su zatvorili veleposlanstvo u Sarajevu, sa stavom da su svoj obol sređivanju prilika dali. A o pet, nikada, vjerojatno nikada u povijesti, Hrvatska nije bila u boljoj poziciji da se nametne kao subjekt, iskoristi situaciju razmjerne stabilnosti, sređenosti sredine kojoj pripada, stepenicu ili kat viši položaj u odnosu na susjede.

Arhivska diplomacija, sveučilišna suradnja, zajednička prošlost
Hrvatska osim u regiji neće moći učiniti puno za sebe ili svijet. Ali preko regije mogli bismo napraviti ponešto, možda se ohrabriti da jednom (ponovo) izađemo i izvan svoga dvorišta. Vojno i ekonomski ne značimo mnogo. Što se tiče 'soft-powera', tu bismo mogli igrati važniju ulogu, u regiji ponajprije, ali moramo pokazati da to možemo i unutar sebe. Malo će studenata sa Zapada dolaziti kod nas jer žele nešto čuti o tome kako mi operiramo, kako popravljamo zube ili gradimo strojeve. Katkada je to možda šteta i nepravedno, ali je tako. Samo zemlje koje su nam susjedne znaju da bismo neka ozbiljna znanja mogli ponuditi, da su naši studiji ipak atraktivniji od onih u njihovim zemljama, a da to nije samo etnologija ili hrvatska povijest. Bilo bi sjajno kada bismo barem tu nastupili organizirano. Kada bismo se barem dogovorili da mi možemo učiniti nešto za sebe na tim prostorima, kao što i zemlje jugoistočne Europe mogu učiniti ponešto za nas. Primjerice, tamo su i arhivi koji čuvaju građu koja je dio naše povijesti. Kada bismo barem to kopirali i prenijeli u Zagreb, što ne činimo već godinama, a možemo, znali bismo više o sebi i njima. Arhivska diplomacija, sveučilišna suradnja, zajednička prošlost… Neka to bude dio budućih hrvatskih prioriteta u regiji. Koliko bi to samo bilo bolje za nas i dobru sliku o zemlji. Naravno, možemo i drukčije, možemo onako kako je prema Hrvatskoj igrala Slovenija. Nije im previše pomoglo, a nepovjerenje je kao nikada ranije.