Ostavka bivše ministrice zaštite okoliša i prirode dr. sc. Mirele Holy s pravom je izazvala niz reakcija i analiza. Elektronička poruka predsjedniku uprave HŽ holdinga Reneu Valčiću kojom je pokušala zaštititi radni status supruge stranačkog kolege pokazala se presudnom u završetku njene kratke ministarske karijere.

Nema nikakve sumnje da slični postupci političara na najvišim državnim dužnostima u konsolidiranim demokracijama dovode do istovjetnih ishoda. Bilo kakvo, pa i najmanje pogodovanje javno izabranih dužnosnika u javno financiranoj i nadziranoj sferi povlači odgovornost i posljedično ostavke.

No okolnosti ostavke Mirele Holy i osobito njen rad otkako je postala ministrica nedvojbeno važnog resora, uvjerili su javnost da je prije riječ o žrtvovanju političarke koja je dirnula osinje gnijezdo korupcije i kriminala u sektoru gospodarenja okolišem nego li o poštivanju najviših etičkih standarda u obnašanju političkih dužnosti. O tome svjedoči i recentno ispitivanje javnog mnijenja u kojem čak 55 posto ispitanika ne smatra da je sporni e-mail bio dovoljan razlog za njen odlazak, iznuđen ili ne.

Nema dvojbe da je Mirela Holy pogriješila upuštajući se u takav tip intervencije i da je za njega trebala preuzeti odgovornost. Međutim, ostaje bojazan da se tako visoki i potrebni standardi obnašanja političkih dužnosti u Hrvatskoj, bilo na nacionalnoj, bilo na lokalnoj razini, neće generalno poštivati. Jer da se poštuju Hrvatska bi preko noći ostala bez stotina i stotina političara na različitim dužnostima. Stoga je ostavka Mirele Holy ključan trenutak od kojega će se moći ocjenjivati baš sve slične situacije.

Odlazak kao šansa

Na to su među prvima upozorili aktivisti zelene politike u Hrvatskoj. Kao malo kad do sada, javnost je mogla čuti artikulirano mišljenje hrvatskih zelenih. Oni su i dalje politički i organizacijski heterogena skupina koja u dvadeset i dvije godine višestranačja nikad nije postigla bitan izborni uspjeh na nacionalnoj razini i tako se nije našla u poziciji da utječe na donošenje kolektivnih odluka unutar institucija političkog sustava što je bit politike. Otkako se u Hrvatskoj provode višestranački demokratski izbori samo je jednom u saborske klupe ušao zastupnik kraj čijega je imena na glasačkom listiću stajala i zelena politička opcija.

Bio je to prof. dr. sc. Nikola Visković kojega su na prvim višestranačkim izborima 1990. u njegovoj izbornoj jedinici u Splitu podržali SKH-SDP i Zelena akcija Split. Jedan od najprepoznatljivijih i najaktivnijih zastupnika u prvom sazivu demokratski izabranog Sabora kasnije je napustio politiku, a saborski mandat nakon njega više nikad nije osvojio kandidat ili kandidatkinja neke od zelenih političkih stranaka ili koalicija u Hrvatskoj.

Je li povratak Mirele Holy u Hrvatski sabor prilika da se makar unutar SDP-a kao najjače političke stranke i njegove vladajuće koalicije prvi put sustavno, jasno i trajnije čuju i zagovaraju teme koje su integralni dio zelene politike?

Iako se Mirela Holy zajedno s nekolicinom kolegica i kolega i u ranijem saborskom sazivu nametnula ekološkim temama i prijedlozima, (ne)očekivani bi rasplet njena ministarskog mandata svemu tome mogao dati kudikamo značajniji predznak i težinu.

Da nije članica SDP-a, bivša ministrica zaštite okoliša i prirode bila bi idealna nositeljica zelene političke opcije u Hrvatskoj, odnosno čelna osoba jedne zelene političke stranke. Profil njena političkog djelovanja – zaštita okoliša, zaštita prava i sloboda čovjeka, aktivistički rad, suradnja s udrugama civilnog društva te oponiranje društveno neodgovornom poslovanju – sastavni su dio uspješnih zelenih političkih opcija u nizu srednjoeuropskih i zapadnoeuropskih zemalja. S obzirom na to da se Hrvatska po mnogo čemu definira i kao srednjoeuropska zemlja, domaća je politika iznimka u srednjoeuropskom prostoru kada su posrijedi zelene političke stranke i općenito zelena politika.

Kako je u Europi?

I dok većina zemalja u Srednjoj Europi ima ili je imala parlamentarne zastupnike iz redova zelenih i njima srodnih političkih opcija, Hrvatska je kao skora članica Europske unije jedna od rijetkih zemalja u odnosu na njenih 27 članica koja nikad nije imala relevantne zelene političke stranke i njihove parlamentarne zastupnike. Glede zelene politike i njenih aktera već je više od tri desetljeća vodeća zemlja Njemačka u kojoj je 1980. održan osnivački kongres Zelenih. I dok su njemački Zeleni na svojim prvim parlamentarnim izborima iste godine osvojili 1,5 posto glasova, na posljednjim saveznim izborima 2009. ostvarili su povijesni uspjeh osvojivši kao peta stranka 10,7 posto glasova, a aktualne im ankete predviđaju još bolji rezultat na parlamentarnim izborima koji bi se trebali održati sljedeće godine. Inače, njemački su zeleni (Bündnis 90/ Die Grünen) u dva mandata bili i dio vladajuće koalicije (1998. - 2002. i 2002. - 2005.). I u Austriji tamošnja zelena opcija Zeleni – Zelena alternativa postiže zapažene rezultate na nacionalnim izborima. Na prethodnim su izborima osvojili respektabilnih 10,4 posto glasova.

U Švicarskoj su čak dvije zelene stranke parlamentarne: Zeleni sa 8,4 posto osvojenih glasova i Zeleni liberali sa 5,4 posto glasova. Zanimljiv je slučaj susjedne Mađarske u kojoj je zeleno-liberalna stranka nazvana Politika može biti drukčija osnovana prije tri godine da bi godinu dana kasnije ušla u parlament sa 7,5 posto glasova. U Sloveniji i Češkoj zelene političke opcije na posljednjim izborima nisu uspjele zadržati parlamentarni status, pri čemu je u Sloveniji od zelenih najbolje prošla Stranka za održivi razvoj Slovenije sa 1,2 posto osvojenih glasova. S druge strane, zelene političke stranke imaju svoje zastupnike i u parlamentima Nizozemske, Belgije, Ujedinjenog Kraljevstva, Finske i Švedske u kojoj je Zelena stranka treća po snazi sa 7,3 posto glasova osvojenih na izborima 2010. Čak su i u Francuskoj zeleni na upravo održanim parlamentarnim izborima stigli do trećeg mjesta po broju osvojenih parlamentarnih mjesta. Sada ih imaju sedamnaest, trinaest više nego što su ih osvojili na izborima 2007. Sve su te stranke članice Europske zelene stranke (EGP) koja unutar Europskog parlamenta kao jedinstvena frakcija djeluje od 2004. Danas EGP zajedno s politički srodnim Europskim slobodnim savezom u Europskom parlamentu ima 59 zastupnika. Kolika je vjerojatnost da na europskim izborima u Hrvatskoj 2013. i 2014. neka od zelenih stranaka ostvari kakav-takav zapažen rezultat? Zasad veoma mala.

Osam 'zelenih' stranaka

U Hrvatskoj je trenutačno registrirana 121 politička stranka. Među njima osam ima 'zeleno' u nazivu. To su: Hrvatska stranka zelenih – Eko savez, Zelena alternativa – Stranka potrošača, Zelena lista, Zelena stranka, Zelena stranka – Zelena alternativa, Zeleni Hrvatske, Zeleni Istre i Zeleni zajedno. Rezultati s posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj održanih u prosincu prošle godine za domaće su zelene više nego porazni. Od navedenih su se stranaka samo Zelena lista i Zelena stranka natjecale u svih deset izbornih jedinica u Hrvatskoj pri čemu je Zelena stranka u nekoliko njih koalirala s HSS-om i Strankom penzionera. Ne računajući te koalicije niti jedna samostalna zelena politička opcija u niti jednoj izbornoj jedinici nije dobila više od 0,7 posto glasova, a kada bi se zbrojili svi glasovi pali za sve samostalne zelene liste na izborima 2011. zbroj ne bi došao ni do osamnaest tisuća. Očito su na posljednjim izborima za Hrvatski sabor domaći zeleni dotakli dno što je pravi paradoks imajući u vidu koliko su zelene teme životno važne za hrvatsko društvo i politiku. To su, prije svega, očuvanje prirode i okoliša, gospodarenje otpadom, voda kao dugoročno strateški proizvod, obnovljivi izvori energije, zdrava hrana i ekološki proizvodi te pitanje upravljanja nekretninama, poglavito u obalnom pojasu i u urbanim cjelinama. Dugogodišnja razjedinjenost, nespremnost na zajednički politički nastup, nedostatak prepoznatljivih zelenih političara i neprofesionalan pristup politici koja nužno treba artikulirano djelovanje i stalan rad prema biračima koji pak u nizu malih i neuspješnih zelenih političkih stranaka gube interes i za zelenu politiku kao takvu, doveli su do toga da jedna od ključnih tema za hrvatsku sadašnjost i budućnost – održivi razvoj – u hrvatskom političkom prostoru danas nema ni približno odgovarajuća političkog aktera. Bilo kolektivnog, bilo pojedinačnog.

Neovisno o nizu uspješnih akcija civilnih udruga i pojedinaca glede pitanja zaštite okoliša, zelena politika u Hrvatskoj kao relevantna politika ne postoji. Za takvo što treba jedna uspješna zelena stranka ili savez. Iako 'e-mail ostavka' Mirele Holy neće automatski promijeniti stanje među hrvatskim zelenim političkim opcijama, svi su se još jednom uvjerili koliko su zelene teme vitalne za Hrvatsku. I potencijalno politički jako isplative. Možda već dogodine.