U vrijeme kad su bili najpopularniji i kad su mi svakodnevno najmanje po dva nova ulazila u kuću, iskreno sam se gnušao Gormita. Ne znam na što sam više kolutao roditeljskim očima – na ružne figurice, još ružnije kartice s debilnim, zastrašujućim opisima njihovih zlih super-moći, ili na kretenska imena koja su im nadijevali izvorni tvorci i domaći prevoditelji. Ni slutio nisam da će mi jednom u budućnosti baš oni, Gormiti, biti ključni adut pri isticanju kandidature za mjesto izvanrednog savjetnika predsjedniku ili premijeru, koji već više plati, a može i obojici.

Ta je ambicija prije dvadesetak dana profermentirala u meni, a potpuno je sazrela ove srijede kad je jedan od spomenute dvojice najviših nam dužnosnika rekao da nema dovoljno novca za veledrogerije, a drugi da nema dovoljno novca za drogu.

Tog sam dana raskopao ormarić s najdragocjenijim uspomenicama na rana djetinjstva svog potomstva i pronašao vrećicu s dvjestotinjak Gormiti-kartica. Bila je to potpuno impulzivna reakcija, potaknuta tvrdom kohabitacijom Herojskog Zeca u ognjici i Piromana Vatrogasca u relativizaciji. Koliko god se u danima Plamenog Jazavca i Pedesetčetverogodišnjeg Šmrkavca činilo da su obojica zagrabila u nepresušne zdence, to je samo površni dojam. Imaju obojica sigurno i nekog drugog posla, mogao bih se čak i okladiti, osim da smišljaju posprdne kratkotrajne nadimke jedan drugome.

Izvori će im, uz ovaj tempo, uskoro presušiti, sljedeća su dva tjedna ključna, i onda nastupam ja! A u mene, nu, blaga božjega: Mirni Grabežljivac, Okata Drobilica, Okrutni Močvarnik, Pritajeni Podzemnik, Užareni Fantom, Tajanstveni Gutač Misli, Brzi Imitator, Mučimrak, Drvobradaš, Strašnozlik… i još deseci i deseci titula kakvima se naši uglednici mogu još mjesecima uzajamno častiti na dnevnoj bazi, ovisno o aktualnoj temperaturi ega.

Za takve bi me savjete, uvjeren sam, obojica honorirali daleko izdašnije nego da im svakim danom zvocam o tome kako nam se društvo i država osipaju u sve krupnijim i toksičnijim mrvicama dok se oni – sveudilj tvrdeći kako nije riječ ni o kakvom prepucavanju! – međusobno nabacuju ostacima nebačene ribe i pojedenih kroasana, te tobožnjim principima i repeticijama iz semantike za ponavljače. 'Zna on dobro na što ja mislim', ponavljaju, i 'Pitajte njega o čemu govorim kad to kažem'.

Prebacuju si preko ping-pong mrežice kojekakve karijese, alergije, bjesnoće i anemije, dok nam cjelokupni zdravstveni sustav grca u preopterećenosti i prezaduženosti, pozivaju se na demokratsku proceduru dok su parlamentarni zastupnici na prisilnom i neustavnom godišnjem odmoru, inzistiraju na nacionalnoj sigurnosti a skoro je cijela vrhuška obavještajnog aparata u nužnoj samoizolaciji... O tome da im govorim, hej, pa i jedan i drugi već bi me sutradan šupirali iz ureda kao radikalizatora društva, promicatelja govora mržnje, širitelja lažnih vijesti i, uopće, samo gnušanja vrijednu ugrozu s elementima terorizma!

Daleko će mi promoćurnije biti savjetovati im da zaduže s jedne strane Moćnog Izvidnika i Mudru Mahovinu, a s druge Multikraka Okružitelja i Anonimnog Multioblika, pa da oni u njihovo ime ispregovaraju kad će se više i gdje točno ipak održati sjednica tog Vijeća za nacionalnu sigurnost. Znam, neće to biti laki pregovori, ali zato i šaljemo najjače igrače oba tima. Kad se oni napokon slože, na dogovorenom će mjestu (negdje u Slovenskoj recimo, samo nabacujem…) na sastanku zatvorenom za javnost, s jedne strane konferencijskog stola sjesti Gospodar Svjetla, i uz njega Hrast Razdražljivi, Epicentrik, Nemilosrdna Mantra, Neuhvatljivi Probadač i Slinavi Proždirač, a s druge Gospodar Neba, okružen Kamenobacačem, Bijesnim Gejzirom, Plamenim Grozomornikom, Neumoljivim Tragačem i Mističnim Gutačem Misli, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede i čiji dedo voza skejtborda!

I nema majci vanka, ni za koga, dok se konačno ne dogovore oko toga koliko će točno centimetara biti visoka, i koliko fiksna, zaštitna ograda na Markovu trgu, a i šire.