Nema na ovome svijetu čovjeka koji ne bi imao najboljeg prijatelja i/ili prijateljicu. Od najgoreg zločinca do najsmjernijega kandidata za beatifikaciju, svatko od nas ima izvan obitelji barem jednu osobu koja ga razumije, podržava, opravdava, ali i opomene i korigira kad malo zabrazdi. 'That's what friends are for', rekla bi Dionne Warwick, za to prijatelji postoje. Prilično je stoga izvjesno da najboljeg prijatelja ima i Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske.

E pa toj osobi, meni potpuno neznanoj, uputio bih ovako javno jednu molbu u ime barem tri milijuna građana ove zemlje. Dajte, molim Vas, sjednite s njim nekamo gdje znate da se osjeća ugodno i opušteno, pa mu biranim riječima pokušajte preporučiti što više ne bi smio činiti ni sebi niti drugima, za početak barem ne ovako često kao zadnja dva, tri tjedna.

Kao aperitiv, zamolite ga da prestane podsjećati javnost na traumatičnu činjenicu da je i on jednom bio premijer. Čini to u svakom, ali baš svakom javnom istupu, najmanje jednom. Da nas na taj detalj podsjećaju Manolić, Mesić ili Orešković, okej, hajde, njima su to bile epizode od tek nekoliko mjeseci i predsjedanje hrvatskom vladom sigurno nije nešto što bi najradije izbrisali iz svog CV-a. Ali on, Milanović, Vaš prika, bio je premijer jedan puni mandat, kojega se svi, barem u Hrvatskoj, itekako dobro i ne odveć radosno sjećamo. Doista je kontraproduktivno da nas svaki dan iznova podsjeća na taj period. Pripomenite mu i to kako odavna znamo da je diplomirao pravo, čak i najgluplji među nama shvatili su tu činjenicu onomad davno, kad ju je trideseti put ponovio u javnim obraćanjima.

Ako ste u prilici, molim Vas, isprintajte stenogram nekog od prijateljevih recentnih intervjua ili press-konferencija ili objava na Facebooku, pa pred njim na licu mjesta krenite podcrtavati (obavezno ponesite olovku, zatrebat će Vam i malo kasnije) sve ono što je u tom govorenju 'junk data', potpuno bespotreban niz riječi što u velikoj mjeri prekriva i zamagljuje srž i smisao informacije koju je htio prenijeti. Čak i kad je u pravu, čovjek koji Vas smatra najboljim prijateljem pustim digresijama odvodi primatelje informacija u bludnju i sumnju da možda ipak i – nije u pravu. Čovjek koji stalno poziva da se svi skupa vratimo meritumu aktualne afere, upravo tim digresijama i nebrojenim meandrima toka svijesti odvlači pozornost s istog tog merituma! Da bi nam prenio informaciju 'X', on potroši cijeli alfabet. Bude li mogućnosti, priupitajte ga čini li to namjerno, ili mu misao jednostavno utekne? A onda krenite ispočetka po tom ispodcrtavanom transkriptu i zorno mu pokažite kako je meritum, kojeg toliko zaziva, samo deset posto od svega što je izgovorio.

Ako se na to uzruja, primirite ga podsjećanjem na to da je jednom bio hrvatski premijer, najmoćniji i najodgovorniji čovjek u državi, i da je po struci pravnik, a kad se zadovoljno osmjehne na te riječi, spomenite mu da je u politiku ušao kao diplomatski pripravnik, momak kojeg su zacijelo, barem na nekom tečaju, pokušali educirati o političkoj korektnosti i o retoričkim stilskim figurama kojima diplomat protivnika može ako želi (verbalno, naravno) i bestijalno sodomizirati, a da mu kravata i dalje ostane besprijekorno vezana. Kako to, pitajte ga, pliz, da se tih lekcija nimalo ne sjeća, a pamti brojne latinske riječi i poneku definiciju još s prve godine prava?

Sad opet uzmite olovku i list čistog papira (ako niste ponijeli bilježnicu, poslužit će i poleđina onog stenograma) pa mu nekako skicirajte kako stvari doista stoje glede činjenice da je u drugom krugu predsjedničkih izbora osvojio vidno više glasova od suparnice. Točkica simo, crtica tamo, strelica ovamo i predočit ćete mu sasvim jasno ključnu činjenicu: to da su mu tisuće i tisuće normalnih ljudi s karakterom dale svoj glas (ne nužno i povjerenje!) jedino stoga što im je izgledao kao manje zlo. Ne 'veće dobro', nego baš 'manje zlo'! Provjerite, najljubaznije molim, kuži li razliku. Ako je skuži (nije nužno da tu činjenicu iz prve prihvati, dovoljno je za početak samo da shvati) dometnite kako na njegovih desetak zadnjih istupa ponajglasnije plješću oni koji mu uopće nisu dali svoj glas, niti će mu ga ikada dati, a da ga u isto vrijeme njegovi birači (uključujući čak i one iz prvoga kruga!) sve češće nazivaju Tuđmanom za siromašne. Prika moj, tako mu recite, nije u skladu s Ustavom skretati bez na vrijeme uključenog žmigavca.

Za kraj, zagrlite ga utješno i skrenite mu obazrivo pažnju na to da više nikad i nikako, ali stvarno nikad i nikako, ne treba vrijeđati novinare. S političarima neka se nosi prema nahođenju, s njima će se ionako uvijek lako izmiriti i dogovoriti ma koje fele bili, ali novinari, hej, ma koliko da im/nam je zanat srozan i unižen, nikome nisu poželjan suparnik. Ništa drugo novinari ne traže, eto, samo to da ih se ne vrijeđa. To je zabava samo za likove poput Keruma, Mamića i Bandića, nimalo dolična predsjedniku države, k tome i bivšem premijeru, pravniku i diplomatu.

Eto, to bi bila ta moja molba Vama, poštovani najbolji prijatelju predsjednika Republike. Ne poznajemo se osobno, ali ako ovo učinkovito prenesete g. predsjedniku, bit ćete i najbolji prijatelj ne samo meni, nego i, opet kažem, najmanje trima milijunima frendovih bespomoćnih podanika. Odano Vaš,

Zlosretni Narikač

(to mi je novi nadimak, prema onoj igrici s Facebooka, jednoj od milijun sarkastičnih zvizdarija što se po internetu viralno šire sa svakom novom bujicom svijesti Vašeg najboljeg prijatelja)