Parlamentarni izbori su pred vratima. I više nego ikada do sada političko natjecanje pretvorilo se u besprizorno svađanje i uništavanje i ono malo preostalog povjerenja u institucije. U takvoj situaciji nema mnogo prostora za kvalitetnu raspravu o ekonomskim programima stranaka, što u kombinaciji s već odavno ukorijenjenom praksom da se u izbornim programima obećava mnogo toga, često i na prvi pogled neostvarivog, ne obećava kvalitetnu izbornu utakmicu. Još je manje prostora za analizu uspjeha i neuspjeha prethodnih vlada, što se u situaciji u kojoj se za glasove (što otvoreno, a što prikriveno) natječu jedan sadašnji i jedan bivši premijer čini neophodnim.

Drugi mandat premijera Andreja Plenkovića mogli bismo načelno opisati kao kombinaciju ekonomskih uspjeha i institucionalnih podbačaja. I iako se sama kampanja uglavnom svela na međusobno vrijeđanje, vladajuća stranka definitivno će htjeti iskoristiti dobre makroekonomske ekonomske rezultate koje Hrvatska bilježi u zadnje dvije godine kako bi pridobila glasače. U javnoj komunikaciji već sada vidimo da se naglasak stavlja na ostvareno realno povećanje plaća povrh rasta inflacije, rast BDP-a te uspješno izvlačenje zemlje iz recesije koju je uzrokovala pandemija bolesti COVID-19. I dok bi se i o tome koliko je fiskalno održivo te inflatorno opasno povećanje realnih plaća moglo mnogo toga napisati, a jednako bi se mnogo toga moglo napisati koliko su za rast BDP-a zaslužni fondovi EU-a i doznake iz inozemstva, u ovoj kolumni naglasak bih htjela staviti na učinkovitost izvlačenja zemlje iz recesije koja nas je zadesila 2020. godine.

Propitkivanje uspješnosti izvlačenja zemlje iz recesije pri tome ne problematizira činjenicu da je Hrvatska ekonomski vrlo uspješno prebrodila pandemijsku krizu, već se bavi utvrđivanjem učinkovitosti potrošnje javnog novca za pandemijske poticaje gospodarstvu. Naime moguće je da je taj novac polučio očekivani učinak, no isto tako je moguće da se s manje ili s drugačije usmjerenim javnim novcem moglo napraviti puno više ili čak da su pandemijski poticaji bili potpuno nepotrebni, a samim time novac uludo potrošen.

Što je pokazalo istraživanje

Kako bismo to saznali, Nebojša Stojčić sa Sveučilišta u Dubrovniku i ja proveli smo i nedavno objavili istraživanje o učinkovitosti covid potpora turističkim poduzećima. Zanimalo nas je jesu li te potpore doista uspjele ostvariti svoje ciljeve: očuvati radna mjesta u turističkim poduzećima i spriječiti da završe u stečaju. Da podsjetim, pandemija bolesti COVID-19 u Hrvatskoj je prouzročila pad BDP-a od osam posto, što je bio četvrti najveći pad među državama članicama EU-a. Tako visok pad BDP-a dogodio se najvećim dijelom zato što je zbog zatvaranja gospodarstva i nemogućnosti putovanja na noge bačena najvažnija hrvatska gospodarska grana - turizam. Tijekom 2020. godine turistička industrija tako je zabilježila čak 64 posto manje turističkih dolazaka, a čak 19 posto poduzeća u tom sektoru tijekom te i sljedeće godine završilo je u stečaju.

Kako bi pomogla gospodarstvu, Vlada Republike Hrvatske je od ožujka do prosinca 2020. distribuirala 111 milijuna eura tvrtkama u sektorima turizma, proizvodnje i prijevoza koje su doživjele gubitak prodaje, otkazivanje ili nemogućnost obavljanja redovnog poslovanja zbog pandemije. Te covid potpore nisu bile povezane s veličinom poduzeća, već s brojem radnih sati zaposlenika. Istraživanje je sveukupno obuhvatilo 12 tisuća poduzeća koja ukupno zapošljavaju 45 tisuća radnika i, kao takvo, predstavlja prvu veliku evaluaciju učinaka covid potpora u turističkoj industriji na svijetu. Svako poduzeće moglo je zahtijevati maksimalni mjesečni iznos od 530 eura po zaposleniku. Prosječni iznos primljene subvencije po poduzeću iznosio je 12,932 eura. Dakako, što je poduzeće bilo veće, odnosno što je zapošljavalo više radnika, to je i iznos primljene potpore bio veći.

Rezultati evaluacije ovog javnog programa potpore otkrivaju da on nije bio u potpunosti učinkovit, odnosno da značajan dio uloženih sredstava nije polučio željene učinke. Naime, iako su poduzeća koja su primila potpore u prosjeku zabilježila manju vjerojatnost odlaska u stečaj tijekom 2020. i 2021. te su manje otpuštala zaposlenike u odnosu na poduzeća koja nisu primila potporu, od tog programa najviše su profitirala mikro poduzeća s manje od 10 zaposlenih. No što su poduzeća koja su primila potporu bila veća, to je pozitivan učinak na smanjivanje izvjesnosti stečaja i održavanje zaposlenosti bio manji. Odnosno, što je iznos covid potpore bio veći, to je sam pozitivan učinak ili bio manji ili ga uopće nije bilo, što u konačnici znači da mnoga veća turistička poduzeća, posebice ona s do 250 zaposlenih, navedenu potporu u osnovi nisu trebala ni da prežive pandemijsku krizu ni da zadrže svoje zaposlenike.

Stvarne posljedice mjera

U svjetlu nadolazećih parlamentarnih izbora ovo istraživanje trebalo bi nam pomoći da osvijestimo to kako se mjere ekonomskih politika, bilo da se tek predlažu, bilo da su već provedene, mogu evaluirati. U ovom konkretnom slučaju covid potpore su na prvi pogled bile uspješne, ali po svemu sudeći ta je mjera bila previše rastrošna i loše dizajnirana. Drugim riječima, iako je ona pomogla u očuvanju određenog broja radnih mjesta, postojao je značajan prostor za njezinu optimizaciju i preciznije ciljanje korisnika da bi se osigurala njihova veća učinkovitost i pravednost. Također, ovo istraživanje trebalo bi nas navesti da dublje razmislimo o stvarnim posljedicama mjera ekonomskih politika koje nam se ovih dana nude u izbornim programima, za slučaj da želimo glasati za političku opciju koja nudi potencijalno najuspješniji ekonomski program, a ne za najuspješniju političku svađalicu. Ono bi nam trebalo pomoći da osvijestimo da od političkih kandidata možemo zahtijevati ne samo privlačna obećanja, već i jasne, mjerljive i realistične planove za postizanje održivog ekonomskog rasta, povećanje životnog standarda te evaluacije učinaka tih planova.