Inicijativa tri mora uvijek se predstavlja kao zajednički poljsko-hrvatski (ili hrvatsko-poljski) projekt koji su pokrenuli poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović 2016. godine s ciljem osnaživanja i produbljivanja odnosa i suradnje između zemalja članica Europske unije na istoku kontinenta. Njih dvanaest, a uz Hrvatsku i Poljsku tu su Austrija, Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, odlikuje relativno dobra povezanost i suradnja sa zapadnim zemljama EU-a, dok isto ne vrijedi za suradnju na osovini sjever-jug istočnog dijela kontinenta, kao što je vidljivo iz niza izvještaja o stanju regionalne infrastrukture i kapitalnih projekata još od kraja Hladnog rata.

Pozadina nastanka ove inicijative plodno je tlo za razne spekulacije, pa čak i teorije zavjere. No, pojednostavljeno, prije svega se radi o mješavini klasičnog realpolitika i domaće politike u državama regije. Ključni pokretač bio je onaj vanjski, odnosno američko pokroviteljstvo veće regionalne suradnje unutar istočne Europe kao odgovor na jačanje ruskog utjecaja na ovom dijelu Starog kontinenta nakon početka rata u Ukrajini. Obamina administracija još je 2014. redefinirala strategiju spram istočne Europe, zagovarajući bolju suradnju zemalja ove šire regije. U toj strategiji veliku ulogu igra energetska diplomacija jer se nakon početka buma crpljenja nafte i plina iz škriljevca od 2011. energetska politika koristi kao jedan od važnih instrumenata američke vanjske politike.

Američki put do LNG-a kao plina slobode

Naime, još dok je Hillary Clinton bila državna tajnica, u State Departmentu formiran je novi ured za energetske resurse koji je kao cilj imao promovirati nekonvencionalne izvore ugljikovodika kako bi se ostvarili višestruki ciljevi Obamine administracije smanjivanja emisija stakleničkih plinova, jačanje međunarodne energetske sigurnosti i pomoć u gospodarskom razvoju zemljama koje bi kroz ovakvu energetsku politiku mogle ostvariti veći gospodarski rast. No nakon ruske aneksije Krima i rata u Donbasu postojao je veliki strah da bi se zemlje Europske unije mogle naći bez plina jer je Rusija sredinom 2014. na nekoliko mjeseci obustavila isporuku Ukrajini. U isto vrijeme, kako je u Americi crpljenje plina fracking metodom uzelo maha, američko ministarstvo energetike olabavilo je restrikcije na izvoz ukapljenog prirodnog plina (odnosno LNG-a) u zemlje koje nemaju potpisan sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Odavde kreće cijela priča o promociji izvoza američkog LNG-a u Europu, kojim bi se na neki način ubile dvije muhe: Rusija ne bi više mogla tako jednostavno koristiti svoj plin kao energetsko oružje na europskom tržištu, a američko bi gospodarstvo od ovakve vanjskopolitičke strategije imalo višestruke koristi.

Za razliku od cijelog niza Obaminih inicijativa i odluka, koje je Donald Trump poništio odmah nakon dolaska u Bijelu kuću, ovakvo viđenje energetske diplomacije je preživjelo. Štoviše, čelna mjesta u uredu za energetske resurse pri State Departmentu bila su rapidno popunjena – što je iznimka u odnosu na ostale dijelove ovog ministarstva – ali ljudima koji su bili bliski ili su došli s vodećih mjesta u velikim naftnim kompanijama. Upravo tu je jedna od ključnih razlika između Obamine i Trumpove administracije.

Dok je za Obamino vrijeme zasigurno bilo kalkulacija o tome kakvu će korist imati američko gospodarstvo, retorika se ponajviše odnosila na posljedice po regionalnu sigurnost u istočnoj Europi i diversifikaciju izvora energije u Europskoj uniji kao nekih od ključnih pitanja transatlantske suradnje. Za Trumpovu administraciju sve se svelo na jednostavnu računicu gdje je izvoz LNG-a u Europu ključan za smanjenje trgovinskog deficita s EU-om, a naftna i plinska industrija prepoznate su kao lokomotive rasta u doktrini 'America First'. Stoga ne čudi to da samite Inicijative tri mora sada redovito pohodi američki ministar energetike Rick Perry, čije je ministarstvo nedavno predstavilo novu strategiju izvoza LNG-a nazivajući ga plinom slobode, a ugljikovodike molekulama američke slobode, izazvavši tako lavinu medijskih komentara.

Alat u redefiniranju regije

Drugi pokretač inicijative tiče se unutarnje politike zemalja članica. Naime, poljski predsjednik i hrvatska predsjednica izabrani su na ove pozicije 2015. godine u razmaku od svega nekoliko mjeseci te na političkim platformama koje su zagovarale snažniji konzervativni i nacionalistički zaokret. Poljska je u ovome otišla puno dalje od Hrvatske, ali u praksi smo vidjeli kako politika ovo dvoje čelnika izgleda kada se radilo o, primjerice, odgovoru na izbjegličku krizu i jasno izraženim stavovima koji su bili oprečni onima što su stizali iz Bruxellesa. Uz to, budući da su Duda i Grabar Kitarović predsjednici država koje su parlamentarne demokracije, pa po definiciji imaju vrlo sužene ovlasti i obnašaju više ceremonijalne dužnosti, ovakva je međunarodna inicijativa bila primamljiva kao sredstvo u izgradnji predsjedničkog ugleda i naslijeđa.

Nadalje, za predsjednika Dudu ovo je bio način da nametne Poljsku kao novu-staru regionalnu silu, a za predsjednicu Grabar Kitarović idealna prilika da redefinira regionalnu pripadnost Hrvatske s obzirom na njenu već poznatu averziju spram svake kategorizacije koja je svrstava pod zapadni Balkan ili prostor bivše Jugoslavije.

Ne škodi ni činjenica da su oboje percipirani kao bliski Sjedinjenim Državama, što zbog prijašnjeg profesionalnog iskustva, kao što je slučaj kod Grabar Kitarović, ili kao pripadnici političkih stranaka koje imaju snažne proameričke stavove, kao što je vidljivo iz platforme PiS-a, čiji je Duda bio kandidat.

Popis lijepih želja i poneki uspjeh

Od gotovo stotinjak projekata koji su prepoznati kao strateški zasad su završena samo tri, dok ih je još samo 15 zabilježilo značajan napredak. No neupitno je to da je ova inicijativa svojevrstan zaokret u praksi subregionalne suradnje unutar EU-a. Naime, budući da nemali broj članica inicijative sve dalje odmiče od vrijednosti koje zagovara Bruxelles i da uživaju potporu vodstva Sjedinjenih Država koje dijele takve stavove, nameće se pitanje hoće li njihova daljnja suradnja ojačati ovu frontu u odnosu na institucije EU-a.

Sve do prošle godine vodstvo Unije gotovo je stajalo po strani iako bi se većina projekata trebala financirati upravo sredstvima EU-a jer uvelike odgovaraju energetskim i infrastrukturnim strategijama koje je Unija usvojila unazad nekoliko godina. Svojom prisutnošću na samitu u Bukureštu prošle godine, kao i na prošlotjednom u Ljubljani, vodstvo Europske komisije na čelu s Jean-Claudeom Junckerom odlučilo je da je bolje aktivnije se uključiti u cijelu priču. No možemo očekivati da će se nastaviti ova dinamika da neke od zemalja članica koje su najviše u srazu s vodstvom Unije, poput Poljske ili Mađarske, izvlače projektna sredstva, a u isto vrijeme grade koaliciju zemalja koje bi mogle biti protuteža zapadnim članicama.

U konačnici, ako uzmemo u obzir američku vanjsku politiku u istočnoj Europi nakon kraja Hladnog rata, jasno je da je ova regija uvijek bila sklonija podilaziti SAD-u.

Od proširenja NATO-a do Rumsfeldove slavne podjele na staru i novu Europu, gdje je dana jasna preferencija potonjoj kao boljem savezniku zbog potpore za ratove u Afganistanu i Iraku - samo su neki od primjera. S obzirom na jačanje ruske vojne moći, ali i utjecaja kroz takozvane metode hibridnog ratovanja, Sjedinjene Države će i dalje naći prijateljski nastrojene zemlje u ovom dijelu kontinenta.

A ne odmaže ni činjenica da je došlo do svojevrsnog usklađivanja u svjetonazorima s Trumpovom administracijom. No koliko će sve ovo značiti za inicijativu kojoj su u fokusu projekti što osim geopolitičkih moraju zadovoljiti i komercijalne interese te za koju se malo zna izvan regije i vašingtonskog Beltwaya, još nije posve jasno.