Kako bi danas izgledala hrvatska politika da je bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović na izborima osvojila drugi mandat? Premijer Andrej Plenković ne bi ni najavio ni održavao 'tvrdu kohabitaciju' sa starom-novom šeficom države kao što to čini protekle tri godine s pobjednikom izbora Zoranom Milanovićem. HDZ bi čvrsto nadzirao oba dijela izvršne vlasti te se zasigurno ne bi pojavljivali problemi kakvi se danas doslovce na dnevnoj bazi pojavljuju između šefova Vlade i države. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske sada bi bio netko posve drugi, a ne Milanovićev izbor Radovan Dobronić, odavno bi se popunila veleposlanička mjesta koja i dalje čekaju na dogovor predsjednika i premijera, Vladine bi protupandemijske mjere imale punu podršku s Pantovčaka, a vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske i ministar obrane imali bi drastično harmoničnije odnose. Hrvatska bi imala usklađenu vanjsku politiku kada je riječ i o ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu, a ukrajinski bi se vojnici nesumnjivo obučavali i u Hrvatskoj. Ukratko, Hrvatska bi, što se tiče svoje izvršne vlasti, bila ondje gdje je i bila od listopada 2016., kada je Plenković postao premijerom, do veljače 2020., kada je Milanović postao predsjednikom. Bi li to bila bolja solucija?

Za sve one koji jedino u Milanoviću vide oporbu sadašnjoj dominaciji Plenkovića i HDZ-a to bi bilo loše rješenje. No za sve veći broj onih koji su u siječnju 2020. birali alternativu politici Grabar Kitarović kao desne izvedenice HDZ-a, a dobili još desniju i nestabilniju politiku koja malo s kim nije u sukobu, bivša predsjednica danas djeluje puno prihvatljivije nego u vrijeme izbornog poraza. Pravo je pitanje koliko bi od 29,55 posto birača, koji su u prvom krugu prošlih predsjedničkih izbora glasali za Milanovića, danas uopće ponovilo svoj izbor. I – koliko je među njima onih koji su mogli pretpostaviti da će birajući tada Milanovića kao kandidata SDP-a i stranaka lijevog centra veoma brzo dobiti političara čiji su retorika i ponašanje danas znatno desniji od Grabar Kitarović i Miroslava Škore zajedno. Hrvatska je od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. do danas uistinu birala štošta, ali nikada nije izabrala takav salto mortale na samom vrhu vlasti.

Povratak na tribine

I dok se čeka odluka o tome hoće li se Milanović natjecati za drugi predsjednički mandat, pri čemu bi imao poprilično različit profil biračkog tijela nego 2019./20., ne računajući pri tome kronično dezorijentirani SDP i njegovo vodstvo koje pati od štokholmskog sindroma kada je posrijedi odnos prema predsjedniku Republike, bivša šefica države ponovno je pod najjačim reflektorima. Pod onima koji su je i planetarno proslavili prije četiri godine, na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Osim što je 2018. u Rusiji senzacijom postala hrvatska nogometna vrsta osvojivši svjetsko srebro, i tadašnja je predsjednica Republike Hrvatske postala svjetskom viješću svojim navijanjem za Vatrene. Rame uz rame s Emmanuelom Macronom, predsjednikom i dalje aktualnih svjetskih prvaka u nogometu, i Vladimirom Putinom, kojemu će domaćinstvo prvenstva biti međunarodni labuđi pjev prije ovogodišnjeg ostracizma, Grabar Kitarović stigla je do svojih zvjezdanih političkih trenutaka. Mada su joj te trenutke omogućili hrvatski nogometaši, ona je optimalno reagirala na danu situaciju te svojim srčanim bodrenjem i razdraganom pojavom postala instant-hitom i u Hrvatskoj i diljem planeta koji je pratio Svjetsko prvenstvo u Rusiji.

To se osjeća i danas u Katru, u koji Kolinda Grabar Kitarović nije stigla kao hrvatska predsjednica, nego kao članica Međunarodnog olimpijskog odbora u koji je ušla upravo zahvaljujući svom nastupu u Rusiji. Da nije bilo hrvatskoga nogometnog uspjeha prije četiri godine, bivša šefica države teško bi se nakon hrvatske diplomacije i politike (s)našla u međunarodnoj sportskoj diplomaciji. Ona je i dandanas personifikacija hrvatskog ulaska u samu završnicu Svjetskog prvenstva u nogometu te jedna od najprepoznatljivijih navijačica ne samo svoje nacionalne vrste, nego i u kontekstu cijelog prvenstva. Slobodno se može reći da je i u Katru u svom prirodnom okruženju, okruženju u kojem se ne govori puno, nego gestikulira, u kojem je osmijeh ključ komunikacije, a poruke se šalju ne preko slojevitih vanjskopolitičkih analiza, nego preko jasnih simbola kao što su narodna nošnja, dizajnerska košulja na crveno-bijele kvadrate te, dakako, dres. Jedan je dres Grabar Kitarović namijenila i Milanoviću, koji se u Katru pojavio na susretu Hrvatske i Belgije, ali aktualni predsjednik države jednostavno nije 'politički model' za takav tip odijevanja. Ni ponašanja općenito.

U tom nogometnom, više simboličkom, a manje političkom srazu bivše predsjednice i sadašnjeg predsjednika, Grabar Kitarović uvjerljivo pobjeđuje jer je u odnosu na Milanovića neusporedivo poznatija i omiljenija u svijetu. Dapače, Grabar Kitarović najpoznatija je hrvatska političarka u svijetu od 2000. do danas, ne računajući potpuno drukčiji kontekst ratnih i poratnih 1990-ih, kada je državu personificirao predsjednik Franjo Tuđman, također zaljubljenik u nogomet i dionik prvoga hrvatskog svjetskog uspjeha, brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Stoga se postavlja još jedno pitanje, a to je kako je Grabar Kitarović od svojih zvjezdanih trenutaka u ljeto 2018. do početka zime 2019. tako lako mogla izgubiti simpatije većine hrvatskih birača. Niti je bila na čelu Vlade koja je donosila nepopularne mjere, niti je morala bilo što drugo raditi osim koliko-toliko suvislo i nenametljivo obavljati svoje ceremonijalne i druge dužnosti normirane Ustavom. Kako ju je u konačnici mogao pobijediti bivši nepopularni premijer i, kao što se danas vidi, sve samo ne političar koji promiče 'normalno'?

Povratak na Pantovčak?

Odgovor se opet krije u Moskvi. Grabar Kitarović primarno nije političarka, već osoba koja je jako dobro i vješto iskoristila povoljne političke i kadrovske okolnosti. Kada bi se analiziralo njezino obnašanje dužnosti ministrice vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi premijera Ive Sanadera, zatim samostalno napuštanje dužnosti hrvatske veleposlanice u SAD-u, obnašanje dužnosti pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju te na kraju predsjednička dužnost, teško se sjetiti originalnih političkih inicijativa, ideja i učinaka koji će ostati trajnijim vrijednostima sada već višedesetljetne političke karijere Grabar Kitarović. Pokraj Sanadera nije ni znala ni mogla biti ministricom vanjskih poslova, u Washington je privremeno otišla jer je u Zagrebu nisu htjeli u vrhu vlastite stranke, a u konačnici je više nisu htjeli ni hrvatski birači nakon što je posljednjih šest mjeseci svoga predsjedničkog mandata neshvatljivo nizala gaf za gafom, od početka okružena uglavnom lošom savjetničkom ekipom. Zato joj je izvrsno došlo 'petnaest minuta nogometne slave', što je, treba priznati, odlično odigrala realiziravši rijetko viđenu sinergiju jedinstvenog trenutka i vlastitog osjećaja za nj. Da je takav osjećaj imala dulje u politici, ne bi baš svaku svoju dužnost odradila ili samo u jednom mandatu ili u njegovoj polovici. Ipak, je li joj izborni poraz 2020. i kraj političke karijere?

S obzirom na to da je jedna od ustavnih dužnosti osobe koja se nalazi na čelu hrvatske države predstavljanje zemlje unutar i izvan granica, Grabar Kitarović u odnosu na 'antidiplomata' Milanovića, čak i uz sve svoje gafove, djeluje značajno bolje. Iako je i Vladina polovica vanjske politike počesto spoj velikih osobnih ambicija i slabih kadrovskih kapaciteta, potiha međunarodna izolacija Milanovića, kojemu su sada preostali samo autokratski susjedi i obožavatelji Vladimira Putina poput Viktora Orbana i Milorada Dodika, te u biti nerješivi sporovi s Vladom jer su osobno obojeni, čine Hrvatsku sljedećih godina blokiranom političkom sredinom. Pritom je Hrvatska već nekoliko puta, i na nacionalnoj razini, svjedočila uspješnim političkim povratnicima, od Ivice Račana preko Stjepana Mesića do Zorana Milanovića. U tom smislu ni Kolinda Grabar Kitarović nije bez šansi, uz uvjet da ih sama priželjkuje. Kada ju se gleda u Katru u nacionalnom dresu kako s navijačima razvija zastavu, izgleda kao da bi mogla doći do povoljnog rezultata barem u nekim budućim političkim produžecima. Jedino je upitno jesu li oni u Banskim dvorima ili na Pantovčaku.