Prošle nedjelje umrla je Jovanka Broz, 89-godišnja udovica Josipa Broza Tita. I dok su neki mislili da je odavno mrtva, drugi su se prisjetili njezinog lika i djela. A oni mladi, ti možda nikada nisu ni čuli za tu ženu koja je tri desetljeća provela uz bivšeg predsjednika bivše Jugoslavije (za kojeg su ipak morali čuti). Ako su nju i prečuli, mediji su tu rupu u obrazovanju ovih dana obilato nadoknadili Jovankinim fotografijama, tekstovima i komentarima o njoj. Mlade će ponajviše iznenaditi fotografije: zar je moguće da je tada, u to zlo doba mraka, siromaštva, potlačenosti i diktature, u doba njihovih prabaka i baka , u tamnici naroda, primitivnoj Jugoslaviji, postojao takav holivudski glamur?

Imelda sa Brijuna

Jovanka je bila ljepotica, odjevena u dizajnersku odjeću šivanu specijalno za nju. Već ranih pedesetih na tim je fotografijama, u posjetima kraljevima, prinčevima, papi, revolucionarnim vođama ili predsjednicima, Jovanka u svili i čipki, ogrnuta krznom i s niskom bisera oko vrata. Izgleda kao da je upravo sišla s filmskog platna. Zar je to bila supruga komunističkog diktatora? Njezin blistavi osmjeh, prekrasna kosa i elegantna odjeća u to su doba bile novinarska tema stranih novina pri svakoj posjeti ovog para i budile znatiželju za Jugoslaviju, u kojoj je za razliku od drugih istočnoevropskih blokovskih država, takvo što bilo moguće. Naime, Jovanka je izgledom i stilom simbolizirala vanblokovsku Jugoslaviju kao drugačiju, otvoreniju, pristupačniju zemlju 'socijalizma s ljudskim licem'. Još kad su na Brijune nagrnuli ne samo princeza Margaret ili Indira Gandhi uz cijeli niz političara – nego i glumice Sophia Loren i Elizabeth Taylor, imidž Jovanke i Jugoslavije dosegao je zvjezdane visine.

Lady Macbeth sa Dedinja

Tito je umro, Jugoslavija propala, a još davno prije toga Jovanka je – više njegovih suradnika tvrdi da je to bilo na Titov zahtjev – udaljena od muža. Navodno je postala nemoguća, kadrovirala je ne samo kuhare i konobare, nego i generale i ambasadore. Osoblje, ali i partijski drugovi, živjeli su u strahu od nje. Imala je neizmjernu moć i utjecaj na Tita i zbog toga je bila opasna. Pritom nije imala nikakvu formalnu funkciju kojom bi se moglo opravdati njeno direktno uplitanje u kadrovske i političke odluke. Njen slučaj još je jedan u nizu dokaza da je moć zarazna bolest na koju nitko nije imun.

Kada je dakle Tito umro, Jovanka je bez optužnice, suđenja ili presude završila u kućnom pritvoru, živeći sljedećih tridesetak godine bez penzije, ponekad bez grijanja i bez ijednog osobnog dokumenta. Što su ovom slučaju kršenja elementarnih ljudskih prava imale za reći ugledne humanitarne organizacije i što su poduzele, širokoj javnosti nije poznato.

Posljednjih je preko tri desetljeća živjela u bijedi i tiho. Bez prisustva javnosti, bez glasa, što je još više dalo povoda nagađanjima i spekulacijama, te obaveznim teorijama zavjere, o tajnim dokumentima koje navodno posjeduje. Što je ova žena učinila da bi je sustigla takva kafkijanska kazna? Zašto je o tome šutjela? Je li znala nešto čega su se preživjeli drugovi toliko bojali da su je osudili na doživotni zatvor? Je li svoje opasne tajne pohranila u sef u Švicarskoj, kao u kakvom političkom trileru? Ili ih je možda povjerila sestri, koja će ih objaviti nakon njene smrti?

Žena koja je znala previše?

Na ova bi pitanja trebale odgovoriti dvije najnovije publikacije koje su se na novinskim kioscima pojavile ovih dana: Jovanka-žena koja je previše znala, koja se reklamira kao knjiga koja će nam otkriti 'sve tajne prve dame Jugoslavije', a u izdanju 24 sata uredila ju je Anamarija Mlačak, te Moj život, moja istina, knjiga intervjua s Jovankom Broz nastala u suradnji sa Žarkom Jokanovićem u izdanju Blica. One su zapravo kompatibilne, jer s jedne strane imamo, u kratkim anegdotama i crticama, verziju Jovanke Broz, a u drugom tekstove sastavljene iz brojnih izvora koji govore o njoj. No, daleko od toga da bi ove dvije knjige dale pravu, zaokruženu sliku tko je bila Jovanka Broz - neizmjerno ambiciozna žena diktatora koja je i sama uvela strahovladu, ili skromna, samozatajna osoba, žrtva zavjere ljudi koji su Tita okruživali, kako je Jovanka predstavljala samu sebe. Obaviješten čitatelj neće naći nikakve senzacionalne novosti.

Ako je ona zaista bila žena koja je previše znala – moramo reći da i nakon što pročitamo te dvije knjige i dalje ne znamo što je bilo to 'previše'.

Tako, primjerice, na stražnjim koricama knjige 'Moj život, moja istina' stoji ovaj intrigantni citat: 'I danas velike sile i njihovi agenti ne daju da se objavi istina, jer im to ne ide u prilog, i zato mene i dan-danas maltretiraju, jer znam istinu o raspadu Jugoslavije.' Nakon toga, čitatelj naravno očekuje da će unutar korica konačno i saznati tu fenomenalnu istinu bez koje živimo već više od trideset godina. No, kako i sam naslov kaže, unutra se nalaze samo njezina razna viđenja događaja (pritom raspad SFRJ jedva da i spominje), a to nikako nije dovoljno dobro ni za povjesničare, niti za čitatelje. Nije prihvatljivo ni njeno objašnjenje za šutnju, koje se može uzeti i kao zaključna poruka knjige : 'Ja bih vrlo rado ispričala sve što znam da mi nije glava u pitanju.' Ljudski je razumljivo prešutjeti istinu kad je glava u pitanju. Ali eto, ode glava, a istinu nismo doznali. Barem ne u ove dvije knjige, no treba isto tako reći da bi to bilo previše očekivati od ove vrste literature. To su s jedne strane reminiscencije u kojima prvenstveno dolazi do izražaja taština i arogancija žene koja je vjerovala da ima golemu ulogu u politici, i to ne samo jugoslavenskoj - a s druge, pastiš sastavljen od dokumenata, memoarske literature i svjedočanstava njenih suvremenika. Za nadati se da će možda jednom netko ipak temeljito istražiti njezin život i ulogu u Titovim životu i jugoslavenskoj politici, jer mu je decenijama Jovanka ipak bila najbliža. Njeno posljednje svjedočanstvo, navedeni intervju, moglo je pružiti izvanredan i važan uvid ne samo u njegovu ličnost, postupke, odluke, nego i one ljudi oko njega. Ali nije, i to ne čudi. Ne treba zaboraviti da od svih biografskih djela, a broje se na stotine, još uvijek nema tzv. referentne biografije Josipa Broza. Ostaju samo neke banalne živopisne anegdote i manje-više poznate činjenica, što daju otužnu boju njenom odlasku. Možda je mogla biti svjedok povijesti, ali je odabrala šutjeti ili ispričati samo detalje, preuveličavajući svoju ulogu.

Nijemi svjedok

Jovanka Broz je šutjela o prošlosti, o onim stvarima o kojima se nije smjelo govoriti, ali danas se ne bi više smjelo šutjeti. Bila je u tome dosljedna, kao uostalom i mnogi drugi - vidi slučaj 'lex Perković'. I zato je ona, u mladosti simbol ne samo drugačije Jugoslavije, postala i simbol nečeg drugog, našeg bolesnog odnosa prema prošlosti, našeg straha od toga da se s njome suočimo. Ako prošlost nije pretvorena u mit kojim će ljudi na vlasti manipulirati u svoju korist – ako dakle nije materijal za oblikovanje – onda treba biti zaboravljena, izbrisana ili barem prešućena. Na Balkanu historijski su događaji samo sirovina za reciklažu i proizvodnju novih mitova i ideologija. Povijest se piše uvijek iznova, čak štoviše, nove pa i oprečne verzije pišu isti ljudi. A javnost šuti i hrani se mrvicama, tračevima i irelevantnim pikanterijama. Mora da smo svi mi Jovanke Broz, nepoželjni ustrašeni svjedoci, zatvoreni u mračne ćelije svoje vlastite savjesti.