– Republika je vrlina! – tvrdili su ideolozi Francuske revolucije. Bio je to početak kraja epohe u kojoj su raznoliki krvoloci i psihopati pukim rođenjem i nasljeđem stjecali pravo da gospodare ljudskim sudbinama. U današnjem Ujedinjenom Kraljevstvu je proces razvlašćivanja kraljeva počeo mnogo ranije, još 1215, kada je donesena Velika povelja o slobodama u Engleskoj, poznatija kao Magna carta, prvi akt u povijesti koji je ograničio kraljevsku vlast.

Prošla su čitava stoljeća dok kraljevi nisu sklonjeni tamo gdje im je i mjesto, u bajke, u Shakespeareove tragedije, u časopise koji se čitaju u frizerskim salonima i ustave koji ih svode na državni simbol, smiješan i šaren kao što samo grbovi i zastave mogu biti smiješni i šareni. Francuska zato i nema grb jer je heraldika opskurna rojalistička opsesija, nespojiva s vrlinama Republike. Umjesto grba koristi pečat ili lijepu Marianne, simbol Slobode i Razuma

Neke monarhije su preživjele, ali su kraljevi izgubili politički utjecaj. Ipak, uspjeli su sačuvati jednu važnu povlasticu. Nijedan ustav, pa ni britansko običajno pravo – jer Britanija nema pisani ustav – nije kraljevskim obiteljima oduzeo pravo na kič i neukus.

Nekada su kraljevski krvnici – današnje službe nacionalne sigurnosti – neposlušnim podanicima posebno smišljenim spravama vadili kosti iz zglobova. Danas podanike prave budalama posebno smišljenim svečanostima. Nekad su sakatili tijela, a danas vrijeđaju dobar ukus. Nekada su ljude ponižavali nanošenjem boli. Danas se ljudi osjećaju ugodno kada su poniženi. Cinici kažu da je to napredak jer kič ne boli, mada nije dokazano da je bezopasan po život. Kako bilo, potomci građana i kmetova, koji su nekad strepili od kraljevske i aristokratske samovolje, danas se – u tragičnom odsustvu cinizma – vesele jednoj svečanosti za koju se ne zna je li uprizorenje naivne bajke, ceremonija vjenčanja, vojna parada ili proslava državnog praznika, ali se nedvojbeno zna da istodobno slavi i Državu i Brak – upravo one ustanove koje su nastale da bi gušile ljudsku slobodu i dostojanstvo.

Država je stoljećima bila instrument brutalnog terora koji je u podanicima vidio samo porezne i vojne obveznike. Puno kasnije prepoznala ih je i kao naivne glupane. Cinici bi rekli da je i to bio napredak, jer je vlast barem na takav način u podanicima počela gledati ljude. Tek u posljednjih stotinjak godina državu se pokušava svesti na ustanovu koja štiti građanske slobode, što je razumni kompromis između potrebe za sigurnošću i potrebe za slobodom. Po tom kompromisu se vlast, sastavljena od izabranih predstavnika, svečano obvezuje da će štititi ljudska prava. Građani zauzvrat pristaju da će plaćati poreze, ako su razumni, i da će poštivati zakone, ako su demokratski. Pritom obje strane ne smiju zaboraviti da taj kompromis počiva na jednom jedinom, banalnom razlogu: čak je i država manje zlo od bezakonja i anarhije. Ili, kako bi rekao veliki filmski redatelj Françoise Truffaut: monogamija je nemoguća, iako je sve drugo još gore od nje.

Dok je država bila zemljišna knjiga u koju su samodršci upisivali svoje vlasništvo nad ljudskim sudbinama, brak je bio instrument patrijarhalne tiranije i zemljišna knjiga u koju se upisivalo vlasništvo nad ženom. Kao što je država gušila političke slobode, u braku su gušene seksualne slobode. Preljub se kažnjavao smrću. Žene su ropski radile i rađale djecu, a djeca su bila zlostavljana batinama, autoritetom i poslušnošću. Obitelj je bila mala privatna država kojom je suvereno vladao domaćin, muž, bog otac i, kao u svakoj tiraniji, njegova vlast se temeljila na laži, strahu i nasilju.

Takvo što bilo je moguće zato što su raznolike državotvorne i autoritarne doktrine nametnule epohalnu i nerazmrsivu zabunu.

Državu su utemeljile na ljubavi, a brak na dužnosti, iako bi se brak trebao temeljiti na ljubavi, a država na dužnosti da služi građanima.

Drugim riječima, država je, umjesto na razumu, slobodi i demokraciji, utemeljena na bezuvjetnom domoljublju, a brak na licemjerju i lažnom moralu.

U intimnoj zajednici koja počiva na dužnosti ljubav postaje nemoguća, jer ljubav je osjećaj koji izvire iz hira i slobode, kao što je u državi koja počiva na domoljublju nemoguća demokracija, jer demokracija nije ljubavni zanos nego kritika i sumnja.

Država nije intimna zajednica nego racionalna organizacija koja ne zaslužuje ljubav nego neovisne medije, neovisno sudstvo i nemilosrdnu kritičku javnost. Država koja odbije vršiti svoju dužnost zaštitnika građanskih sloboda i ljudskih prava zaslužuje prezir, a ako te slobode i ta prava počne grubo kršiti, tada je izdaja takve države moralni imperativ pa, ako baš hoćete, i domoljubna dužnost.

Kao što se država pretvara u tiraniju kada od svojih građana zahtijeva ljubav, tako se i intimna zajednica pretvara u mučno i dosadno licemjerje kada se ne temelji na ljubavi i užitku nego na sakramentu neraskidivosti. Samo slobodan čovjek može voljeti i biti voljen. Samo ona intimna zajednica koja se zasniva na slobodi zaslužuje da opstane i samo u takvoj zajednici moguće je odgojiti slobodnog građanina koji neće biti lojalan nikome osim svojoj čistoj savjesti i svojem zdravom razumu.

Teško je živjeti i misliti slobodno, ali, kako kaže Kant, čovjek postaje razuman i moralan u onom trenutku kad se oslobodi straha od posljedica upotrebe vlastitog razuma i morala. Cijena je (možda) velika, ali je užitak još veći.

No neusporedivo veću cijenu plaćaju oni kojima su lažni autoriteti poput svećenika, učitelja, generala i državnih službenika važniji od razuma i savjesti, oni koji drže da je poslušnost vrlina i oni koji ne žele shvatiti da je nacija poniženje koje se lažno predstavlja kao ponos – zato što žele vjerovati da Djed Mraz postoji i da bundeve nisu bundeve nego svadbene kočije. Svoje zablude nerijetko plaćaju i životom. Na ovaj ili onaj način. U pravilu sebi ne uspijevaju objasniti zašto su se zatekli u nesretnom braku, iako je vjenčanje bilo tako lijepo, s harmonikom, zastavom, dvije stotine svatova i tri stotine litara vina. Domaćeg. Iz plastičnih kanti. Bouquet polivinilklorida. S jednakim čuđenjem govore da se nisu za 'ovo' borili iako ne žele znati da društvo koje u ratu ne vidi tragediju nego čuva njegov dignitet nije vrijedno ničije žrtve. Jednako bezvrijedan je i brak u kojem se jedan partner žrtvuje da bi drugi osjećao krivnju. Sve to samo su posljedice jednog te istog nesporazuma koji u braku vidi dužnost, u državi romantični san, u slobodnoj ljubavi nemoral, u slobodoumnoj ženi kurvu, a u demokraciji i zakonitosti – nacionalnu izdaju.

Postoje ljudi koju su shvatili da su i ljubav i domoljublje zapravo unosna roba. Cinici bi rekli da je to napredak jer su sveta otajstva braka i države konačno podlegla djelovanju tržišnih zakona. Neka vrst postmoderne. Dok u frizerskom salonu čita o vjenčanju britanskog princa i 'pučanke' (o da, i to je napredak), mlada udavača vreba svoju 'priliku' jer zna da je brak i imovinskopravni sakrament, odnosno kompromis između potrebe za materijalnom sigurnošću i potrebe za ljubavlju, kao što mnogi političari znaju da je korupcija kompromis između pohlepe i domoljublja. Korupcija sama po sebi ne bila grijeh kada ne bi značila i veleizdajničko otkrivanje najstrože čuvane državne tajne da svadbena kočija domovine nije bila ništa drugo nego velika bundeva prevare. Mlada udavača nikada neće učiniti takvu grešku. Kada se 'dobro' uda i unovči svoju ljubav, nitko je neće smatrati kurvom, po onoj istoj logici po kojoj ratni zločinac postaje heroj, ubojstvo vrlina, kič ljepota, a poniženje ponos. Ne postoji horor kojega Brak i Država svojim blagoslovom neće pretvoriti u bajku. Zato djeci pravodobno treba reći da Djed Mraz ne postoji.