Ucjena kao sredstvo političke borbe, međutim, sama zida svoje granice. To je ovih dana na svojoj debeloj političkoj koži osjetio Mlađan Dinkić, ministar ekonomije i regionalnog razvoja u trenutačnoj vladi Srbije. Jednom riječju, igrao je tropa, kao u ajncu. Kolokvijalno: previše mu je zinula rit. Svačije strpljenje ima granice, pa i legendarno strpljenje Tadićeve vladajuće Demokratske stranke kojoj ljubavi nikad dosta.

Sve je počelo povodom naizgled banalnim: slovenska tvrtka Gorenje htjela je otvoriti još jednu tvornicu perilica u Srbiji, a vlada potiče otvaranje novih radnih mjesta stanovitim iznosom novca po novozaposlenom radniku. Prvi kandidat bilo je Valjevo, gdje Gorenje već ima jednu tvornicu i gdje bi državni poticaj bio oko pet tisuća eura po novozaposlenom radniku. Ministar Dinkić je, međutim, izradio da se nova tvornica otvori u siromašnijem Zaječaru, gdje je poticaj 10 tisuća eura. Državni tajnik u Ministarstvu financija, neki Slobodan Ilić iz DS, pobjesnio je i javno optužio Dinkića da o trošku poreskih obveznika sebi gradi izbornu bazu u Zaječaru, gdje su njegovi iz G17 Plus na vlasti. Pored toga, Mlađan Dinkić već mjesecima osniva novu stranku, Ujedinjene regione Srbije, pa mu je taj Zaječar trebao i za to. Dinkić se uvrijedio i indignirano zatražio smjenu državnog tajnika Ilića.

I tako, riječ po riječ, vladajuća koalicija i Dinkić posvadili su se do 'nož vadenje i majku psovanje', kako kažu u Pirotu. Dinkić i njegovi optužili su premijera da je spor i kilav i da ga treba smijeniti, a vladu i Tadića da su upravljanje zemljom prepustili anonimnim pojedincima iza scene, ciljajući, naravno, na onu amorfnu masu Tadićevih savjetnika iz sjene za koje nitko ne zna što rade i koliko su zapravo moćni. E, tu je već bilo dosta: premijer Cvetković (i sam iz Zaječara, što mu je dalo na uvjerljivosti) objavio je da će tražiti smjenu ministra Dinkića u Skupštini, ali i da će tražiti da vlada razriješi državnog tajnika Ilića.

Nastala je kratkotrajna panika u javnosti. Dinkić i njegova stranka koju djeca zovu Gay 17 Schluss malo su kontali i na kraju se oglasili donekle konfuznim priopćenjem o tome da su uvrijeđeni i da to sve skupa nije lijepo. Dinkić je kasnije analizirao odnose snaga i odlučio da vladi skrati muke tako što će sam podnijeti ostavku i preuzeti mjesto predvodnika zastupničkog kluba G17 Plus u Skupštini. On veli da ne želi biti doživljen kao prepreka na europskom putu Srbije, a ponajmanje – daleko bilo! – da sruši i ovu vladu. To je važno, jer je Mlađo Dinkić srušio već tri (neki kažu, i četiri) vlade čiji je koalicijski partner bio. Počeo je kao guverner Narodne banke Jugoslavije još nakon prevrata 2000, kada je stoga mjesta bio smijenjen, njegovim glasovima srušena je 2003. vlada Đinđićevog nasljednika Zorana Živkovića; u režimu Vojislava Koštunice bio je ministar financija u prvoj vladi (2004– 2007), pa ju je srušio; u drugoj Koštuničinoj vladi (2007–2008) Dinkićevi ministri glasali su više puta s oporbom i tako su ju i srušili. Dakle, ako se Mlađo naljuti – pada vlada.

Ovaj puta Mlađo se potrudio da razbije te zle slutnje: sada tvrdi da mu na pamet ne pada rušenje vlade; da podržava Tadićev put u Europu; da neće uskratiti parlamentarnu podršku Cvetkovićevoj vladi, niti će raditi na izvanrednim izborima itd. Ljubi ga majka.

Kada se te priče prevedu na jezik opće razumljivosti, to bi imalo značiti: Mlađi treba vremena da novu stranku postavi na noge, što je zgodno, jer je jedini koalicijski lider koji ima dvije stranke. Njegovih pet ministara ostaje u vladi (jedna je demisionirala); konačno, njegova je procjena da mu izvanredni izbori ne odgovaraju dok se ovaj poraz ne zaboravi. Sada – po koalicijskom sporazumu – Dinkićeva stranka G17 Plus treba predložiti novog ministra ekonomije i regionalnog razvoja; da, ali će ga predložiti Dinkićeva nova stranka, Ujedinjeni regioni, koje u parlamentu nema. To se zove politička transsupstancijacija, kao na pričesti: hostija se mističnim činom pretvara u tijelo Kristovo, a jedna politička stranka koja ima 26 poslanika u parlamentu u drugu koja nema niti jednoga, jer još nije formirana.

Tu dolazimo na bit stvari: na ucjenu kao legitimno i općepriznato sredstvo političke borbe. Mlađina poruka jasna je: pustite me da se transsupstanciram – ili rušim vladu. Elementarna logika i zdravi razum rekli bi da je netko Mlađu razmazio, jer se upravo tako i ponaša – kao razmaženo derište. A tko je Mlađu razmazio? Mama Mirosinka (inače poznata kao ekspert za stvari financijske) sigurno nije. Najprije će biti da su Mlađu razmazili koalicijski partneri: od Đinđića, preko Koštunice, pa do Tadića. Svi su ga trebali, a on ih je sve koristio – dok ih je trebao. Sada treba Borisa Tadića, pitanje je samo dokle će Mlađo trebati Borisa. Koliko ga znamo, sve dok se ne dogovori s nekim drugim – ako se dogovori, to jest. Ako ne – onda dobro. Mlađo ipak ima 26 poslanika u Skupštini, sasma dovoljno da vladu sruši čim procijeni da mu se to isplati.

Sada, dakle, nastupa nadasve zanimljiva etapa političke povijesti Srbije: diskretno namigivanje, ašikovanje, dugi noćni razgovori u lokalima gdje pristojan svijet ne zalazi; cjenkanja dostojna Kvatrića, ja tebi, ti meni, daj-dam, dam-daj, intrige i spletke; iskopavanje gadosti koje smo, uostalom, radili skupa, ali mi možemo optužiti vas itd. Mlađo Dinkić izgubio je jednu bitku, ali rat nije – sve dok ima ucjenjivački potencijal.