Kaže jedan slikar, lik iz Allenova filma 'Hana i njezine sestre', na temu koncentracionih logora i ljudske naravi: 'Mene uopće ne čudi što takve stvari postoje, nego me čudi što toga nema više.'

Ljubav prema mržnji uporna je i konstantna odlika čovječanstva. Pokušajte zamisliti svijet u kojem ne postoji policija, sud, zakoni, u kojem svatko postupa prema vlastitoj savjesti. Zamišljate li ga kao svijet slobode ili kao svijet kanibalizma u kojem svaki kvart ili čak svaka zgrada imaju svoj mali koncentracioni logor?

Zanimljivo je, opita radi, uzeti jedan benigniji, stvaran primjer zloupotrebe slobode. Kada je prije desetak – petnaest godina s razvojem internetskih portala, blogova i foruma uvedena mogućnost anonimnog komentiranja, činilo se to kao jedan novi korak prema slobodi izražavanja i komunikacije, oslobađanju kritičnosti i slično.

Nažalost, vrlo skoro 'normalni' su komentari i komentatori gotovo posve iščezli pred bujicom hejtera, manipulatora i ponekog manijaka, koji su obesmislili postojanje ovakvih šahta pod tekstom, ali su i pokazali u kojoj mjeri mnogi ljudi nisu dorasli slobodi, a bome ni izražavanju. Ono pozitivno što je proizašlo iz cijele priče je realniji uvid u stanje stvari, koji doduše ne ostavlja puno mjesta idealističkoj slici svijeta.

Nezgoda je što je ovaj vulgaran, tračerski diskurs, u kojem su kritičnost i argument zamijenjeni nesnošljivošću ili potrebom za privlačenjem pažnje, lako i prirodno mutirao u tekstovima nekih priznatih ili poznatih novinara i pisaca, a od takve se priznate i poznate mržnje čitatelju već puno teže zaštititi. Na taj način ovakav govor dobiva legitimitet, postaje uobičajen, nekima i atraktivan.

Sloboda govora prestaje to biti u onom trenutku kad ugrozi slobodu i prava drugog. Tamo gdje počinje verbalno maltretiranje, diskriminacija, laž, tendenciozno pljuvanje, manipulacija… sloboda govora postaje govor mržnje.

Banalnost i zavodljivost mržnje

A 'govor mržnje' je daleko najpopularnija sintagma koju možemo čuti zadnjih dana.

Opasne gluposti kakve u javnosti plasiraju individue poput Zdravka Mamića, Ruže Tomašić ili Adalberta Rebića, na sveopću zabavu i zgražanje (katkad), potvrđuju banalnost zla, ali i njegovu zavodljivost, jer se kod navedenih i ne radi toliko o naopakim uvjerenjima (bilo kakva uvjerenja tu su, reklo bi se, sporedna) negoli o prikupljanju simpatija zainteresirane javnosti, u predizbornu ili neku sličnu, muljatorsku svrhu.

Simpatije zainteresirane javnosti, pak, odnose se na onaj dio javnosti koju ste, možda, u prvom pasusu zamislili kako skrola bodljikavu žicu u svijetu apsolutne slobode, u kojem svaki kvart ima svoj mini logor za one koji su, rekla bi Tomašić, gosti i stranci u vlastitoj domovini, plus recimo homoseksualci, plus svi koji misle drugačije, plus crnci i Kinezi ako slučajno navrate, plus oni koji nisu iz našeg sela ili ne navijaju za naš klub, plus oni koji su uspješniji ili zgodniji ili ljepše pjevaju od nas itd. Nastavite prema osobnim preferencijama, mogućnosti su brojne.
Kada su razlozi za govor mržnje još banalniji i gori od mržnje same, kolika li tek mora biti banalnost zla novinarstva koje govorom mržnje hrani i proizvodi gladnu publiku.

O čemu govorimo kada šutimo o ljubavi?

Kada govorimo o slobodi izražavanja ili o govoru mržnje, uvijek zapravo pričamo o jeziku. O riječima koje zrcale, ali i stvaraju stvarnost. Pa se tako do zanimljivih zaključaka o našoj svakodnevici može doći ako usporedimo koliko se u javnom polju daje prostora mržnji i jeziku mržnje, a koliko i kako se govori o ljubavi, kao suprotnom polu.

Mržnja je, vidi se odmah, jedna važna i ozbiljna stvar ili je barem uzrok i posljedica važnih i ozbiljnih stvari, pa je kao takva stalna tema ne samo u medijima – prisutna je u jeziku ulice preko grafita, u jeziku stadiona kroz navijačke pjesme i parole, za govornicama u saboru… S druge strane, ljubav ne prolazi dobro: u ozbiljnim medijima ona je vijest još samo onda kad neku poznatu ličnost paparaci uhvate u preljubu, prognana je na stranice 'ženskih magazina', jer koga bi uopće ljubav zanimala osim dokone žene po frizerskim salonima, u uličnim grafitima postoji samo kao mačo patetika: zaklinjanje na ljubav vječnu i jedinu ljubljenom klubu, stadioni su odavno postali teško spojivi s tom pričom, a sabornica ni toliko.

Ni u umjetnosti, koja za razliku od medija izvrsno podnosi intimnije teme, jadna ljubav ne stoji bitno bolje. Barem kod nas. Tko hoće raditi ozbiljnu umjetnost u ozbiljnim vremenima, nema se što ljigavit s nekim, da oprostite, plačipičkastim, intimnim tematikama. Film i teatar još i nekako, zahvaljujući nepisanim 'pravilima žanra' koji jedva da može bez barem malo ljubavnog začina, ali na primjer književnost – slabo, barem kvantitativno.

Nedavno smo u jednom razgovoru pokušali nabrojati sve suvremene ljubavne romane i uz sav trud nismo odmakli dalje od jednoznamenkastog broja (napominjem da se u Hrvatskoj samo godišnje objavi oko pedeset romana, a od toga se desetak svake godine vrti po raznim finalima). Stvar postaje intrigantnija kad se zaviri između korica, jer najčešće se (ali ne i uvijek) radi o ljubavnim pričama bez ljubavi il barem bez nekih velikih osjećaja, ponekad se sve svodi na potragu za idealom, o nekom supstitutu za ljubav ili kratkotrajnoj erotskoj fascinaciji (no dobro, ovo zadnje se još može provući kao ljubav, mala). Pa ako suvremena književnost zaista odražava stvarnost, u toj nam stvarnosti nema baš previše ljubavi.

Prije nekoliko godina na predavanju na postdiplomskom studiju književnosti jedna je kolegica zaključila da više nema velikih ljubavnih romana, jer više nema ni zabranjenih ljubavi. Ne onakvih zbog kojih je moguće izgubiti glavu.

Ta me njena izjava povremeno opsjedala zadnjih godina, iako sam u međuvremenu pročitala nekoliko odličnih romana koji govore i o ljubavi, iako bi se teško mogli nazvati 'ljubavni romani'. Zapravo, kad promislim, bilo je tu više zanimljivih antiljubavnih romana kao što je 'Mogućnost otoka' ili ' Naslada'.

Naposljetku sam odlučila upustiti se u pokušaj pisanja ljubavnog romana i još uvijek pojma nemam dokle ću dospjeti s tim poslom. U to ime prihvatila sam se, što vjerujem malo čudno zvuči, teorije ljubavi: Badiou, Barthes, Kipnis, Bruckner, Horvat i drugi uljepšali su mi svojim knjigama mnoga mirna zimska popodneva.

Zanimljivo kako filozofi za razliku od suvremenih pisaca koji opasno dvoje o mogućnosti moderne ljubavi, istu uopće ne stavljaju pod pitanje, pa čak i onda kada kritiziraju današnje partnerske odnose, monogamiju i slično. Ona je, bez dvojbe, najvažnija stvar na svijetu. Ili, barem, kako bi neki rekli 'posljednja utopija suvremenog svijeta'.

Toliko o teoriji, a svakodnevnom življenju ostaje pitanje jesmo li iznevjeravajući žanr, ponašajući se u privatnim životima bitno drugačije od romanesknih i filmskih junaka u klasicima (pa i sapunicama) zapravo iznevjerili ljubav. Zašto je ljubav kao tema postala trivijalna? I koliko je zapravo 'trivijalna' i sporedna u svakodnevnim životima? Posežu li ljudi zbog opće emocionalne suše za sapunicama kao za svojom instant dozom emocija?

Usput, prema istraživanjima, knjige koje imaju riječ 'ljubav' u naslovu bolje se prodaju.

Da nešto, naposljetku, probamo i zaključiti. Iako se u ovoj utakmici mržnja:ljubav ovako postavljenoj u javnom polju, u polju jezika, pisane i izgovorene riječi, komunikacije, čini da je mržnja premoćna, prilično je izvjesno da se ljubav događa daleko od očiju javnosti, između dvoje ili možda troje ili… no, tu ćemo se zaustaviti. 'Ljubav treba ponovo izmisliti, to se zna' (Rimbaud), a kad se to dogodi valjda će biti i više ljubavi na ulicama i u knjigama.

Što se, opet, zavodljive mržnje tiče, počela sam tekst filmskim citatom, pa ću tako i završiti. Kako bi u 'Ratovima zvijezda' Obi-Wan Kenobi rekao Luku Skywalkeru: 'Sila je jaka u tebi, ali ne daj da te obuzmu gnjev i mržnja, to je siguran put na tamnu stranu.' Ponovite to koji put sebi, evo danas, na dan kad je čovjek prvi put hodao svemirom, na drugi dan proljeća.