Radim i zarađujem otprilike podjednako kao i moj partner, kućne poslove i obiteljske obaveze dijelimo ravnopravno. Ipak, još uvijek, baš kao kad sam bila dijete, čim iskoračim iz stana, koji mi je i ured, preko one zadnje skaline, svijet se promijeni. Više nema tunela od crno zabrađenih udovica, ali pravila patrijarhata se mijenjaju sporo i većina žena vrlo rano odustane od pokušaja da nešto promijeni, pomire se nekako sa sredinom u kojoj od djetinjstva važe pravila poput onog: bratu kuća, a mala će se udati. I dok njihovi muževi imaju velika društva i zanimljive hobije, njihov su hobi uglavnom samo djeca, a društvo supruge njegovih prijatelja. Uvijek me zanimalo, ali nisam se dosad usudila pitati, je li to njihovim partnerima normalno i je li to zanimljiva budućnost koju bi poželjeli i za svoje kćeri?
Obiteljska bajka
Moj otac (za kojeg još uvijek ne mogu napisati pokojni iako ga već godinama nema) bio je krupni brko s lančićem oko vrata kao u pjesmi Miše Kovača, hedonist burnog temperamenta koji bi se lako nasmijao, a lako bi i popizdija kad bi mu skočija tlak.
Takav pater familias, prvo je mamu, pa zatim i mene naučio kuhati (na čemu sam mu zahvalna), a mene i glačati rublje (što se pokazalo nepotrebnim, jer to radim samo u izvanrednim situacijama). Bio je predsjednik odbojkaškog kluba, pa me vodio sa sobom na putovanja i utakmice i iako, ipak, nikad nisam dijelila njegovu veliku strast prema sportu, dijelili smo ljubav prema knjigama, umjetnosti, kazalištu, pjesmi.
Kad su nakon šest godina braka dobili svoje prvo dijete, mene, brko je mami u rodilište napisao pismo dugo četrnaest stranica. Nikad nije zaboravio njen rođendan, godišnjicu braka ili Dan žena, bili su to posebni praznici u našoj kući s muzikom, ručkom, cvijećem i svijećama, a na večer su odlazili na ples koji su oboje obožavali.
Naša kuća bila je na puno načina svemir za sebe, vjerojatno i zato što su moji roditelji odrastali udaljeni od svojih: mama po domovima za ratnu siročad, a otac kao dijete rastavljenih roditelja.
U kući sam, provodeći dobar dio svojih prvih godina igrajući se ili čitajući ispod stola u kužini, mislila da je najnormalnije na svijetu da brko kuha juhu, guli krumpir, pregledava domaći i sinkronizirano hrani malu Antoniju i mene rozim pudingom, valjda od jagode, dok mama radi. Sretali su se na skalama, po završetku smjene na poslu, izmjenjivali poljupce i djecu.
Tamo, iza zadnje skaline, čim bih iskoračila na ulicu, počinjao je patrijarhat, s crno zabrađenim udovicama, s mjestima na koja žene ne ulaze. Ali to još neko vrijeme nisam primjećivala osim kao tunel, kulisu za svoju sitnu sreću.
Priča o Marini Abramović i zaboravu
Moja baba Kaštelanka rastavila se koju godinu nakon što su žene u bivšoj državi dobile pravo glasa i vratila se doma. Bio je to u ono doba civilizacijski šok za malu sredinu, mini skandal. Njen prvi muž, otac moga oca, kapetan u avijaciji, spetljao se, kaže obiteljska priča, s nekom dubrovačkom glumicom, što je babi bio razlog da ga ostavi. Više ga, po svojoj volji, nikad nije vidjela, zaposlila se kao tajnica u splitskoj općini, udala drugi put.
Taj dida je umro rano, prije pedesete, a imao je četiri žene. Moj stari je cijeli život patio za njim.
Jednom smo posjetili njegovu kuću i njegov grob u Crnoj Gori, ženio se očev polubrat. Imala sam trinaest godina. Sviđalo mi se tamo uz rijeku, sve zeleno: i brdo i kuća i most i zrak, vilinska zemlja.
Nije mi se svidjelo kad je jedna očeva tetka s crnom punđom, razočarana što nema muškog potomstva s njegove strane, gledajući me ozbiljno komentirala: 'Šteta, a baš bi lijep dečko bio.' Kako nije bilo nikakve mogućnosti da je zadavim, izašla sam iz kuće s bijesnim suzama u očima. Ima li teže uvrede za trinaestogodišnjakinju?!
Mama mi je objasnila da je tu važno, važnije čak nego u Dalmaciji, muško potomstvo, a žene nisu neka prevelika sreća, pa mi je tetka s punđom zapravo dala kompliment.
Pokazali su mi i neku groznu knjigu koja se zvala 'Rodoslovlje' i prema kojoj život završava ženskom djecom. Ali u toj knjizi bila je stanovita šukunšukun baba po imenu Čukna od koje je u srednjem vijeku poteklo naše prezime, ona ga je izmislila, a ta je nakon smrti svoga muža preuzela vodstvo plemena. Bila je hajdučica, rekli su mi. Hajdučica, mislila sam, to je bolje nego kraljica.
Puno godina kasnije pročitala sam razgovor s Marinom Abramović, velikom umjetnicom crnogorskog porijekla (iako svjetskim umjetnicima ne treba porijeklo, nego oni trebaju porijeklu) u kojem o feminizmu govori kao o nečemu što je nadiđeno, a o ženama umjetnicama kaže da nisu uspješne kao muškarci, jer nisu u stanju kao i oni podrediti i žrtvovati sve, pa tako i stvaranje vlastite obitelji, za umjetnost. Govoreći ovako iz prve ruke, u jednom je Marina u pravu: iako me je od djetinjstva pisanje odredilo u tolikoj mjeri da uopće ne mogu zamisliti što bih bez njega bila, nikad se ne bih 'žrtvovala' i odrekla na primjer mogućnosti da imam djecu. I još koječega. Kuku, pomislila sam, ne treba mi se nadati, sve i da za to postoje temelji, nikad neću postati prava umjetnica, barem ako je vjerovati Marini. Ipak, govoreći o feminizmu, žrtvi i umjetnicama, Marina Abramović je zaboravila važnu stvar, koje bi se morala sjećati – još uvijek je u većini zemalja lakše roditi se kao dječak nego kao djevojčica.
U svijetu u kojem ona sada živi (pritom, kad kažem 'svijet' ne mislim toliko na zemljopisne, koliko na socijalne odrednice) ukinute su razlike, pa i rodne, ali u svijetu koji je ostavila iza sebe te razlike postoje. Mnogi umjetnici, muškarci, nisu morali od svog privatnog života žrtvovati ništa, neki su umjetnosti dali sve i ti su nažalost često imali i imaju tužne egzistencije, jer ih svaki sustav ignorira bez obzira na rod i spol. Ipak, žene ni tu nisu imale izbora: prvo je u ponudi bilo uglavnom ništa, pa sve ili ništa, a ni danas, iako se čini bolje, kad izbliza pogledaš i grupne i pojedinačne primjere, nije baš puno drugačije.
O spisateljici
Kad se jednom kritičaru nije pretjerano svidjela moja knjiga priča, nije se zadovoljio time da to napiše, nego je iznerviran ostalim pozitivnim kritikama, mom uredniku poslao mejl u kojem je sve kritičare (valjda i njemačke i mađarske) koji su o toj knjizi napisali pozitivno mišljenje prozvao za, citiram: 'seksualnu žudnju prema relativno mladoj autorici' koja je po njegovom razboritom mišljenju pravi povod dobrim odjecima. Dugo od srama za tog gospodina, a bome i književnu kritiku kao takvu, nisam spominjala ovaj komičan, ali i pomalo tragičan, događaj.
Osim toga, bio bi to tek uvod u kratku povijest seksizma u kojem žene ne zaostaju za muškarcima, no brzo naučiš okrenuti očima i krenuti dalje. Ipak, nije loše znati što sve živu ženu može snaći i spopasti pod kapom nebeskom.
Zahvaljujući svome poslu, dosta sam putovala, često sama, i bilo je i neugodnih zgoda u kojima se, koliko mi je poznato, nitko od mojih kolega nije našao, situacija u kojima ljudi s kojima si u službenom kontaktu uzimaju sebi za pravo da te uznemiravaju, maltretiraju ili su, blago rečeno, nasrtljivi. Jer što bi uopće ženska tražila sama u dalekom svijetu negoli malo zabave s takvim lolom. Ni u jednom od tih slučajeva nasrtljiva se gospoda nisu ispričala.
Bilo je i situacija druge vrste, recimo kad ti u novinama za koje pišeš kažu da ti kolumna ne može ići subotom nego nedjeljom, jer u subotnjem prilogu već imaju jednu kolumnisticu (i pet-šest kolumnista, ali to se ne važi), pa je time ženska kvota ispunjena, iako je kolegica pisala recimo o modi, zavođenju i sličnim stvarima, što je bilo miljama udaljeno od mojih kolumnističkih interesa.
To su stvari koje nakratko ogade život, ali daju se preživjeti, volim svoj posao i s većinom kolega se dobro slažem, od njih nikad nisam doživjela ništa neugodno ili nalik omalovažavanju, naprotiv.
Radim i zarađujem otprilike podjednako kao i moj partner, kućne poslove i obiteljske obaveze dijelimo ravnopravno. Ipak, još uvijek, baš kao kad sam bila dijete, čim iskoračim iz stana, koji mi je i ured, preko one zadnje skaline, svijet se promijeni. Više nema tunela od crno zabrađenih udovica, ali pravila patrijarhata se mijenjaju sporo i većina žena vrlo rano odustane od pokušaja da nešto promijeni, pomire se nekako sa sredinom u kojoj od djetinjstva važe pravila poput onog: bratu kuća, a mala će se udati. I dok njihovi muževi imaju velika društva i zanimljive hobije, njihov su hobi uglavnom samo djeca, a društvo supruge njegovih prijatelja. Uvijek me zanimalo, ali nisam se dosad usudila pitati, je li to njihovim partnerima normalno i je li to zanimljiva budućnost koju bi poželjeli i za svoje kćeri?
Iskreno, voljela bih da tekst na ovu temu ne pišem ja nego neki muškarac.
Imalo bi više smisla da jednog 8. 3. godine bilo koje otvorim portal ili novine, a tamo netko od kolega drvi o Rozi i Clari, o feminizmu i zašto ipak jest i danas i ovdje važan, o pravima silovanih žena u Indiji ili Egiptu, o ženama u Saudijskoj Arabiji koje još uvijek nemaju pravo glasa, o učestalom bračnom nasilju u Zapadnoj Europi, o porastu seksualnog nasilja od mladih muškaraca prema partnericama u Hrvatskoj, o debilnom tretmanu žena u medijima i sličnim banalnim i nemuževnim temama.
Kad se to dogodi, svečano obećavam da ću, ako mi datum kolumne ponovo padne na Dan žena, pisati o otvaranju zemlje koja guta ovce diljem domovine, o trovanju pasa pužomorom, o trovanju ljudi mlijekom, o predstojećim lokalnim izborima, o tome tko je na književnoj sceni četnik, a tko ustaša i sličnim relevantnostima.
U očekivanju razrješenja koje bi mi donijela spoznaja kako postoje muške javne osobe kojima nije svejedno što su njihove mame, supruge, kćeri, djevojke, frendice, pa i šefice, u našem društvu u mnogim situacijama, na mnogim funkcijama i poslovima, unutar obitelji, još uvijek barem malo manje vrijedne, još uvijek puno više ograničene nametnutim stereotipima, dragovićke i dragovići, čestitam vam i ovaj Dan žena!
