Ponajprije treba istaknuti da će ovaj komentar biti pisan iz politološke, a nikako iz medicinske perspektive, stoga ne želi ni na koji način prejudicirati organizacijska ili sadržajna rješenja za možebitnu reformu zdravstvenoga sustava, a koja može i mora jedino doći iz širokoga procesa savjetovanja i deliberacije dionika u sâmome sustavu, dakle liječnika i medicinskih tehničara te njihovih strukovnih udruga, komora i sindikata, kao i udruga pacijenata te predstavnika proizvođača i dobavljača lijekova i medicinske opreme.

Medicina, uz vojnu tehnologiju i informacijsko-komunikacijske tehnologije, ubraja se u one ljudske djelatnosti koje bilježe gotovo stalan linearni razvoj prema sve složenijim sustavima što otvaraju sve više mogućnosti, prethodno nemogućih ili nedostupnih. Radi se o jednim od jasnih pokazatelja stalnoga napretka. No istodobno s time što skrb o pacijentima postaje sve bolja, odnosno spašavanje i produljivanje života i njegove kvalitete postaju sve uspješniji, za liječnike i za javne dužnosnike koji upravljaju zdravstvenim sustavima situacija postaje sve teža. Liječnik mora znati neusporedivo više nego li prije pedeset ili sto godina, a izložen je stalnoj sumnji i kritici javnosti zbog poplave pseudoznanstvenih, neprovjerenih informacija koje su svakom građaninu i potencijalnome pacijentu dostupne u bespućima interneta. Također, danas državni dužnosnici moraju upravljati složenim zdravstvenim sustavima od kojih građani očekuju izrazito visoku i brzu kvalitetu usluge, odnosno pružanje zdravstvene zaštite i skrbi.

Zdravlje košta

Produženjem životnoga vijeka i starenjem stanovništva raste i broj građana kojima treba sve više zdravstvene skrbi, a opća populacija prekomjernim uživanjem u jelu i pilu, ali i sjedilačkim načinom života, koji je pandemijski uvjetovan rad na daljinu samo pogoršao, stvara dodatne izazove za ljudsko zdravlje. Naposljetku, klimatske promjene i masovna proizvodnja visokoprocesuirane hrane stvaraju škodljivo okruženje za održavanje zdravlja ljudi.

Zdravlje košta i koštat će još više, s obzirom na porast demografski, civilizacijski i okolišno uvjetovanih bolesti. Također, obrazovanje kvalitetnih medicinskih kadrova skup je i dugotrajan proces, kao i razvoj lijekova i medicinske opreme. Suvremeno zdravstvo teško može biti jeftino, no može biti učinkovito, transparentno i financijski održivo organizirano da bi iza visoke cijene javnoga novca stajali kako zadovoljni pacijenti, tako i adekvatno plaćeni zdravstveni stručnjaci.

Javno zdravstvo spada u temeljna opredjeljenja svih država članica Europske unije, bez obzira na prilične razlike u opsegu i dostupnosti medicinske skrbi te načinima organiziranja i financiranja. Članak 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jamči svakome pristup preventivnoj zdravstvenoj skrbi te naglašava da je visoka razina zaštite ljudskoga zdravlja ugrađena u sve javne politike EU-a. Pravo na zdravstvenu zaštitu jamči se i 58. člankom hrvatskog Ustava, a članak 69. jamči svakome pravo na zdrav život s obzirom na možebitne okolišne negativne utjecaje na zdravlje ljudi.

Što kažu brojke

Za kvalitetno zdravstvo potrebno je izdvojiti adekvatna sredstva. Teško je očekivati mala izdvajanja za troškove zdravstva, a vrhunsku skrb i ishode po zdravlje građana. Na razini Europske unije mali broj izrazito imućnih zemalja ima iznadprosječan udio izdvajanja za zdravstvo u BDP-u, a velika većina je ispod Unijina prosjeka (9,9 posto). Međutim Hrvatska se sa svojih 6,8 posto udjela u 2017. godini (noviji komparativni podatci Eurostata nisu dostupni) nalazila u donjoj polovici ispodprosječnih izdvajanja. Imućnije zemlje, dakako, imaju financijskih kapaciteta za viša izdvajanja, no treba podsjetiti na to da je ulaganje u zdravlje nacije ulaganje u sretnu i produktivnu radnu snagu koja pak postiže više stope gospodarskoga rasta te time povratno povećava prosperitet neke zemlje.

Dobar pokazatelj opće razine zadovoljstva pacijenata dobivenom zdravstvenom zaštitom jest stopa onih koji smatraju da nisu dobili željenu skrb zbog visokih troškova, udaljenosti od zdravstvenih ustanova (ovo poglavito pogađa ruralne krajeve, kao i brdska i otočna područja) ili pak zbog u Hrvatskoj često tematiziranih dugih lista čekanja na preglede i zahvate. Potonji aspekt je zasebna i kompleksna tema u koju kao netko tko nije zdravstveni stručnjak ne mislim dublje ulaziti. No svakako se može ustvrditi to da su liste čekanja počesto proizvod nemarnosti pacijenata (višestruka naručivanja i neotkazivanja), ali i inzistiranje dijela pacijenata na nizu možda ne toliko nužnih pretraga, a ne samo rezultat loše organizacije ili sporosti zdravstvenoga sustava. Naposljetku, manjak zdravstvenog osoblja i manjak ulaganja u infrastrukturu također negativno utječu na vrijeme čekanja na preglede i zahvate.

Najveći udio onih koji su se u pretpandemijskoj 2019. godini žalili na nedobivenu željenu zdravstvenu skrb bio je u Estoniji (čak 15,5 posto) dok je u Hrvatskoj bio gotovo zanemariv (1,4 posto), ispod prosjeka Europske unije (1,7 posto). Na prostorno i stanovništvom sićušnoj Malti postotak takvih građana, odnosno pacijenata, iznosio je nula posto.

Kad pogledamo strukturu izvora financiranja zdravstvenih troškova po državama članicama Europske unije, možemo uočiti to da zapravo postoje dva osnovna modela. U jednom, u koji spadaju, primjerice, skandinavske države, glavni je izvor financiranja proračun. U drugome prednjači obavezno zdravstveno osiguranje (poput našeg HZZO-a) te se u toj skupini, uz Hrvatsku, nalaze Nizozemska i Francuska. Udio onih koji nisu dobili željenu skrb nije povezan s dominantnim načinom financiranja, no može se primijetiti to da je Estonija, zemlja s najvećim udjelom takvih građana, odnosno pacijenata, istodobno bila pri dnu po ukupnom udjelu izdvajanja za zdravstvo u BDP-u. Također, podaci pokazuju da zemlje koje dominantno financiraju zdravstvo iz proračuna imaju veći udio troškova što se izravno pokrivaju, tj. iz pacijentova džepa. Hrvatska, uz Francusku, Nizozemsku i Luksemburg, spada u zemlje u kojima je plaćanje iz džepa najmanje, odnosno kreće se oko udjela od deset posto.

Zanimljivo je istaknuti i to da Hrvatska ima najveći udio bolničkoga liječenja u ukupnim troškovima (46,2 posto), a relativno nizak udio ambulantnoga liječenja (19,7 posto). To je u raskoraku s tradicijom hrvatskoga zdravstva i idejama Andrije Štampara, a koji je naglašavao ulogu liječnika u zajednici te dostupnost i prisutnost skrbi u lokalnoj sredini. Štamparove ideje upravo je u velikoj mjeri primijenio NHS, nacionalni zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji, državi koja više nije članica Europske unije.

Prema izvješću europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije iz 2019., očekivana životna dob u Hrvatskoj bila je gotovo tri godine niža od prosjeka Unije, a naši građani prednjačili su i u svim rizičnim faktorima (pušenje, prekomjerno uživanje alkohola, debljina), što je rezultiralo prekomjernom smrtnošću izazvanom uzrocima koji se mogu spriječiti. Ovaj kontekst bitno je uzeti u obzir kad se govori i o troškovima i o brzini zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, ali i o učestalosti hospitalizacija i komplikacija uslijed zaraze novim koronavirusom.

Stariji i siromašniji značajno bolesniji nego u ostatku Unije

Raskorak između kvalitete života i općega zdravstvenog stanja između Hrvatske i Europske unije posebno je vidljiv zbog većeg udjela starijeg stanovništva s kroničnim bolestima, kao i velike povezanosti socioekonomskoga i zdravstvenoga stanja. Drugim riječima, stariji i siromašniji u Hrvatskoj su značajno bolesniji nego li u ostatku Unije. Naposljetku, prema istom izvješću, Hrvatska se ubraja u skupinu država članica Unije (s Mađarskom, Slovačkom i Rumunjskom) koje imaju i manjak liječnika i manjak medicinskih sestara, naspram Slovenije, koja ima malo liječnika, no mnogo sestara, i Austrije, koja ima dovoljno liječnika, no manjak medicinskih sestara.

Uzme li se sve u obzir, postaje jasno da je svakako potrebno povećati ukupna izdvajanja za zdravstvo. Usto, premda se toga nismo izravno doticali, nužno je, kao i u mnogim drugim javnim sektorima u zemlji, zatvoriti 'rupe' kroz koje sredstva 'cure' zbog lošeg upravljanja i korupcije, no također se ne može zanemariti strana medicinske potražnje, odnosno sâmo društvo, koje zbog dohodovno-dobnoga jaza te raširenih škodljivih navika proizvodi suvišak pacijenata i preventabilnih bolesti koje pak opterećuju zdravstveni sustav. Napokon, nužno je putem javnoga obrazovanja i javnoga komuniciranja Vlade vratiti povjerenje u medicinu i zdravstvenu skrb, a snažno se oduprijeti nadriliječništvu i teorijama zavjere.