Nova administracija predsjednika Bidena bila je, uz niz drugih vanjskopolitičkih naglasaka, najavila i pojačanu prisutnost i aktivnost na području jugoistoka Europe. Na tom tragu je pred Uskrs američki ministar vanjskih poslova Antony Blinken javno pozvao Bosnu i Hercegovinu na ograničene ustavne promjene koje bi trebale omogućiti reformu izbornoga zakonodavstva koja će pak poštivati prava svih građana.

Blinken se službenim pismom obratio tročlanom Predsjedništvu BiH te s jedne strane zajamčio kako Sjedinjene Države neće dati potporu nekoj radikalnoj promjeni ustavne arhitekture proizašle iz mirovnoga sporazuma iz Daytona, s druge pak strane pozvao na dogovor o minimalnim zahvatima koji će omogućiti Bosni i Hercegovini ispunjavanje uvjeta o jednakopravnosti građana i sprječavanju diskriminacije po etničkoj osnovi kakve od svih potencijalnih članica iziskuje Europska komisija.

Američke namjere i bh očekivanja

Rezervirani ton Blinkenovog pisma jasno pokazuje kako Amerika ne želi zadirati u temelje političkoga sustava koji je nastao upravo mirovnim sporazumom kojega je ta zemlja usmjeravala i omogućila 1995. godine. Uz to, treba podsjetiti kako je Daytonski sporazum i Ustav BiH koji je ustvari četvrti dodatak (aneks) sâmoga mirovnog sporazuma, bio zamišljen kao privremeno i prijelazno rješenje koje je trebalo okončati rat u toj zemlji. Međutim, prometnuo se u više-manje trajno stvarno stanje i zbog toga što međunarodni akteri, pa tako i Sjedinjene Države, nisu htjeli otvarati fundamentalna pitanja koja bi mogla destabilizirati državu obnovljenu tim sporazumom, a i zbog toga što se domaći političari zbog dijametralno suprotnih viđenja sâme naravi države i njenog možebitnog budućeg (pre)ustroja, ne uspijevaju dogovoriti. Pa ipak, američki pogled na bosanskohercegovački politički sustav je uvijek bio pomalo skeptičan prema etničkom federalizmu te je zagovarao parcijalne izmjene koje su više u duhu teritorijalnog federalizma, ali i jačanja središnje države, u skladu s iskustvom povijesnoga razvoja sâmih Sjedinjenih Država.

Treba naglasiti kako je pitanje izmjena izbornoga zakonodavstva prije svega pitanje prijepora između hrvatskih i bošnjačkih političkih snaga unutar Federacije BiH, dok srpska strana zapravo podupire status quo ili pak izmjene koje neće i u kojem segmentu zadirati u visok stupanj autonomije te jedinstvenost entiteta Republike Srpske. Bošnjačke političke snage, kao i one političke snage koje se zalažu za nadilaženje etničkog principa i prelazak prema unitarnom uređenju ili federalnom uređenju koje ne bi bilo etnički definirano od novih američkih impulsa očekuju podršku i razumijevanje za svoje ideje te inzistiranje na izbornim pravilima koja jamče najmalobrojnijem konstitutivnom narodu (Hrvatima) vidi kao pokušaj uspostave trećega entiteta za kojega pak smatraju da vodi u potkopavanje cjelovitosti zemlje. One naprotiv smatraju kako su slabljenje federalizma i jačanje većinskog odlučivanja i centralizacija zemlje preduvjet bošnjačke političke emancipacije, ali i snaženja suverenosti Bosne i Hercegovine. Političke snage koje naglašavaju građanski, a ne etnički princip, uvelike se simbolički oslanjaju na predstavljanje onih građana koji se ne izjašnjavaju kao jedan od tri konstitutivna naroda (premda te iste stranke uglavnom dobivaju glasove u općinama s premoćnom bošnjačkom većinom) te u etničkoj dimenziji federalizma vide glavnu prepreku za konsolidaciju demokracije i ekonomski napredak zemlje te približavanje članstvu u Europskoj uniji.

Hrvatske političke snage žele osigurati izborna pravila koja će vratiti stanje ex ante (prije 2000. godine) i spriječiti situaciju u kojoj nominalni hrvatski politički predstavnici ne uživaju većinsku izbornu podršku bosanskohercegovačkih građana hrvatske etničke pripadnosti. Neki od njih gaje i nadu kako bi dalekosežnije izborne reforme možda omogućile i neku vrstu uspostave trećega entiteta, za kojega pak smatraju da će biti dugoročno jamstvo ustavne ravnopravnosti s daleko brojnijim Bošnjacima. Pri time hrvatske snage polažu nade u to da se kroz članstvo Hrvatske u EU-u i NATO-u diplomatskim putem mogu izboriti ovi ciljevi.

Usprkos ovim raznim htijenjima i koncepcijskim razmimoilaženjima, treba jasno reći kako već duži niz godina niti jugoistok Europe niti Europa općenito nisu u fokusu američkih vanjskopolitičkih prioriteta. State Department pod Blinkenovom palicom ponešto vraća Ameriku Europi, poglavito u vidu popravljanja transatlantskih odnosa narušenih Trumpovim nerazumijevanjem, a počesto i potkopavanjem službenoga Bruxellesa. No, oči Washingtona i dalje su ponajviše uprte na Tihi ocean i na nastavak odmjeravanja mišića s Kinom. Bijela kuća u Bosni i Hercegovini ne misli nužno igrati niti na bošnjačku, niti na hrvatsku kartu, već želi ponovno neku američku (barem djelomično) uspješnu priču, želi europskim saveznicima pokazati svoju daljnju sposobnost za pragmatično rješavanje kompleksnih sukoba u svijetu, a Moskvu i Pekingu poslati poruku da i dalje misli biti prisutna u ovom dijelu Europe te da im ovo geopolitički osjetljivo područje ne misli tek tako prepustiti.

Presude i prijepori

Prijepori oko izbornoga zakonodavstva u Bosni i Hercegovini tiču se djelomično načina provođenja izbora za državna tijela i dužnosti, a djelomična izbora unutar jednog entiteta, točnije Federacije BiH. Tu su pak važna dva sudska slučaja, odnosno jedna presuda Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu te jedna presuda bosanskohercegovačkoga Ustavnog suda. Sud u Strasbourgu je još 2009. godine presudio u korist tužitelja Derve Sejdića (romska manjina) i Jakoba Fincija (židovska manjina) koji su se žalili na diskriminaciju po etničkoj osnovi, budući da Ustav predviđa samo predstavnike triju konstitutivnih naroda u Domu naroda (gornji dom državnog parlamenta) te kao članove tročlanoga predsjedništva kao kolektivnog šefa države. Drugi slučaj je presuda Ustavnoga suda u korist tužitelja Bože Ljubića iz 2017. godine koji se žalio na način izbora članova Doma naroda Federacije BiH od svih članova kantonalnih skupština, čime se omogućava da kantonalni vijećnici iz jednog konstitutivnog naroda biraju članove Doma naroda iz drugog konstitutivnog naroda, čime se posredno narušava načelo da svaki konstitutivni narod bira vlastite predstavnike u to tijelo. Ustavni sud je naložio donošenje izmjena izbornoga zakona kojima bi se otklonile mogućnosti ovakvih devijacija od načela da svaki konstitutivni narod demokratskom voljom određuje svoje predstavnike.

Međutim, do danas nije postignut politički dogovor koji bi rezultirao novim zakonskim rješenjem koje bi otklonilo probleme u ravnopravnom predstavništvu koje konstatiraju ove dvije presude, kao niti rješenjem koje bi otklonilo probleme koji nastaju kod biranja dva člana Predsjedništva s područja Federacije BiH, pri čemu postoji mogućnost ('slučaj Komšić') pri kojemu jedan od članova, onaj iz redova hrvatskog naroda, ne uživa izbornu podršku većine birača iz tog konstitutivnog naroda, odnosno izabran je izbornom voljom drugoga konstitutivnog naroda (bošnjačkog).

Pa ipak, uz međunarodni pritisak, vodstva SDA i HDZ-a BiH uspjela su se usuglasiti oko novih izbornih pravila za grad Mostar te su krajem 2020. u tom gradu nakon dugogodišnje pat-pozicije provedeni novi lokalni izbori te izabrani novo gradsko vijeće i gradonačelnik.

Belgijsko i švicarsko iskustvo

Za promišljanje prijepora oko izbornih pravila dotaknutih u spomenutim sudskim presudama, nije zgorega osvrnuti se na iskustvo Belgije i Švicarske. U Belgiji su članovi donjeg doma parlamenta svrstani u dvije jezične skupine – nizozemsku i francusku. Gornji dom je neizravno izabran, a među njegove članove, osim nizozemskih (flamanskih) i frankofonih (valonskih) senatora, spada i jedan iz malobrojne (jedan posto) njemačke zajednice s istoka zemlje. Savezno Vijeće ministara sastoji se, prema Ustavu, od jednakog broja flamanskih i frankofonih ministara. Upravo zbog prijepora oko toga za koga mogu glasovati birači iz dvojezičnog područja saveznog glavnog grada Bruxellesa i okolice, nakon puno političkih sukoba i pregovora, ta je izborna jedinica podijeljena kako bi se zajamčila ravnopravnost obaju jezičnih zajednica.

U slučaju Švicarske, kantoni, koji zajedno čine federaciju, mogu imati jedan ili više službenih jezika. Slobodnim referendumskim odlučivanjem, dijelovi kantona mogu se odvojiti u novi kanton, kao što se to dogodilo 1979. kada se frankofona Jura odvojila od njemačkogovorećeg Berna, ali se i pojedine općine mogu odlučiti pripojiti nekom drugom kantonu, kao što je to napravila općina Moutier na referendumu 2017., te će to biti implementirano 2026. pa će se i ta općina iz kantona Bern 'prebaciti' u kanton Jura. Švicarsku vladu čini sedmero članova, pri čemu sastav vlade prema Ustavu mora poštivati jezičnu i geografsku ravnomjernost. S obzirom na broj stanovnika, do sada su frankofoni i italofoni dijelovi zemlje bili ukupno blago nadzastupljeni u saveznoj vladi. Svake godine se iz članova vlade bira predsjednika i potpredsjednika države. Najmalobrojnija jezična skupina, Retoromani (0,5 posto), dosad je imala samo jednom člana vlade iz svojih redova, a dva od tri 'prakantona' iz kojih je nastala švicarska država, Uri i Schwyz (najslabije naseljeni kantoni), još niti jednom nisu imali saveznog ministra iz svojeg kraja.

Kako dalje?

Iz belgijskog i švicarskog iskustva vidimo kako i u starim demokracijama koje imaju usporedivu složenu društvenu strukturu kao BiH prijepori oko unutarnjeg teritorijalnog ustroja i načina izbora predstavnika nisu nezamislivi te su ponekad rješivi tek nakon godina pregovora ili nakon nekoliko referendumskih inicijativa. Također, možemo vidjeti da izrazito male manjine (analogno takozvanim 'Ostalima' u BiH) nisu nužno zajamčeno predstavljene na svim razinama vlasti. Uz to, vidimo kako je moguće kombinirati teritorijalno i grupno identitetsko (etničko ili jezično) predstavništvo unutar iste zemlje.

Dakako, ne treba biti naivan i zanemariti činjenicu da Belgijanci nisu nikada ratovali između sebe, a da je je kratkotrajni švicarski građanski rat (Sonderbundski rat u studenom 1847.) bio davno, a vodio se između suparnika koje su razdvajale političke koncepcije, ali su zato na obje strane bili pripadnici različitih jezičnih i konfesionalnih skupina. U slučaju BiH, koja upravo danas obilježava obljetnicu službenog početka rata, etničke i konfesionalne granice su se preklapale te se i dalje preklapaju, političke koncepcije su vezane uz navedene etnokonfesionalne identitete, a i rat je bio obilježen dubokom upletenošću drugih država, odnosno njihovih službenih i neslužbenih snaga.

Uzme li se takav kontekst u obzir, kao i to da od novog američkog zanimanja za BiH ne treba previše očekivati, no i kakav-takav uspjeh dogovora oko Mostara, moguće je možda, s blagim optimizmom, do idućih izbora 2022. godine očekivati barem nekakav, truli kompromis s kojim nitko neće biti baš odveć nezadovoljan.