Ostave li se po strani osobna i stranačka dimenzija prijepora Pantovčaka i Banskih dvora oko prijedloga kandidata, odnosno kandidatkinje za čelnu poziciju Vrhovnoga suda, kao i pravorijek Ustavnoga suda o ustavnosti aktualnoga Zakona o sudovima, ostaje činjenica kako je razvijeni, funkcionalni sustav međusobnih kočnica i ravnoteža između grana vlasti te disperzija formalne i stvarne političke moći među različitim izabranim i imenovanim političkim dužnostima jedna od ključnih razlika između stabilnih, konsolidiranih liberalnih demokracija i defektnih demokracija. Upravo kvaliteta funkcioniranja pravosuđa, ali i neovisnost medija, glavne su kategorije u kojima Hrvatska redovito postiže najslabije rezultate prema indeksima koji mjere kvalitetu demokracije.

Pravosuđe na začelju

Pregled stanja u području pravosuđa za 2020. godinu, izvješće koje Europska komisija redovito izrađuje kako bi pratila kvalitetu funkcioniranja pravosudnoga sustava u državama članicama, ponovno stavlja našu zemlju na začelje. Prema percepciji neovisnosti sudova i sâmih sudova, Hrvatska se nalazi na zadnjem mjestu Unije, a prema percepciji trgovačkih društava, na predzadnjem, ispred Slovačke. Kao glavni razlog takvoga negativnog dojma u općoj populaciji navodi se upliv izvršne vlasti i drugih političara na sudačke odluke, a među poduzetnicima pritisak partikularnih ekonomskih i drugih interesnih skupina. Uz to, Hrvatska je na zadnjem mjestu u Uniji s obzirom na javno dostupne presude na internetu te ne pruža ikakve mrežne informacije o pravosudnome sustavu za opću javnost. Istodobno ima treći najveći udio (nakon Bugarske i Poljske) rashoda za sudove u bruto domaćem proizvodu te drugi najveći (nakon Slovenije) broj sudaca na sto tisuća stanovnika.

Ovi podatci zorno svjedoče o tužnom stanju sudske grane vlasti u našoj zemlji dok pak nedavni slučaj ozbiljnih optužbi za korupciju, koje je, doduše, iznio pravomoćno osuđeni pojedinac, kao i ponovno aktualizirano sigurnosno-obavještajno izvješće koje apostrofira niz sudaca kao potencijalnu ugrozu za nacionalnu sigurnost, dodatno ukazuju na strukturni problem pravosuđa i njegovu suboptimalnu ulogu u našoj ne tako više mladoj demokraciji.

Zašto je Vrhovni sud toliko važan?

Priča s početka teksta vraća nas na ulogu i značenje Vrhovnoga suda. Radi se, kako mu i ime kaže, o najvišoj sudskoj instanci u zemlji, koja ima važnu ulogu u osiguravanju zakonski utemeljene i jednake sudske prakse u cijelome sustavu, ali i služi kao prizivni (apelacijski) sud, premda će nezadovoljne stranke u postupku počesto nakon što iscrpe mogućnosti na ovome sudu svoj slučaj pokušati tumačiti kao pitanje povrede Ustavom zajamčenih prava i vrednota ili pak pitanje ljudskih prava, stoga se naposljetku obratiti i Ustavnome sudu ili pak Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Premda je potonji tijelo Vijeća Europe, a ne Europske unije, u praksi države članice i Sud Europske unije tretiraju njegove presude kao dio pravnoga okvira Europske unije jer je Europska povelja o ljudskim pravima, koja je u podlozi rada strazburškoga suda, ugrađena u temeljne vrednote pravnih sustava država članica.

Raširena je praksa u svijetu suce, a posebice suce visokih sudova, birati na dugogodišnje mandate, pa i doživotne mandate kako bi sustavu podarili stabilnost i bili neovisni o dnevnopolitičkim zbivanjima i promjenama izvršne vlasti. Od 2018. godine predsjednik Vrhovnoga suda ograničen je pak na dva četverogodišnja mandata. Međutim u proteklih trideset godina čelne osobe ovoga najvišeg suda u državi zadržavale su se na ovoj dužnosti raznoliko dugo, što donekle govori i o ozračju koje vlada u i oko pravosuđa. Vjekoslav Vidović bio je predsjednik Vrhovnoga suda nepune dvije godine, od 1990. do 1992., sve do umirovljenja zbog navršenih godina. Njegov nasljednik Zlatko Crnić stradao je u prometnoj nesreći te je tako manje od godinu dana proveo na toj funkciji. Milan Vuković bio je predsjednik toga suda u dva zasebna navrata, od 1993. do 1995. te od 1997. do 1999. godine. Između ta dva Vukovićeva mandata predsjednik toga suda bio je Krunislav Olujić.

Olujić je 1997. razriješen odlukom Državnoga sudbenog vijeća (DSV) i potvrdom Županijskoga doma Sabora, nakon što je DSV na prijedlog Vlade bio pokrenuo stegovni postupak zbog optužbi za seksualno iskorištavanje maloljetnica i prikrivanje kriminala. Međutim ove odluke Ustavni je sud naknadno poništio, a Olujić je tražio zadovoljštinu pred Europskim sudom za ljudska prava koji je 2009. godine presudio u njegovu korist. Marijan Ramušćak bio je dvije godine na čelu Vrhovnoga suda, od 1999. do 2001. Nakon njega, Ivica Crnić odradio je puni, četverogodišnji mandat, no nije se kandidirao za reizbor. Branko Hrvatin ostat će upamćen kao najdugovječniji predsjednik ovoga najvišeg sudbenog tijela u zemlji, s dvanaest godina, odnosno tri puna mandata. Đuro Sessa, kojemu mandat istječe u drugoj polovici srpnja ove godine, nije istakao kandidaturu za novi mandat.

Iskustvo drugih država članica

Ovdje ćemo ukratko razmotriti samo usporedive države članice, dakle one u kojima je predsjednik države izravno izabran, no ne tvori glavnu ili jedinu izvršnu vlast.

Predsjednika austrijskoga vrhovnog suda imenuje predsjednik, oslanjajući se pritom na mišljenje ministra pravosuđa, kojemu pak sâm sud predlaže troje kandidata. Predsjednik se ne mora držati prijedloga, no nepisano je pravilo da pri imenovanju slijedi prijedlog koji zaprimi. Imenovanje je na četiri godine, uz mogućnost reizbora. U Češkoj predsjednik imenuje predsjednika i druge članove vrhovnoga suda na neodređeni mandat iz redova sudaca. Isto rješenje postoji i u Finskoj. Irski predsjednik imenuje predsjednika vrhovnoga suda na sedmogodišnji mandat na prijedlog irske vlade koja sastavlja uži izbor od troje kandidata na temelju pristiglih prijava potencijalnih obnašatelja te dužnosti.

U Litvi predsjednik predlaže parlamentu članove vrhovnoga suda, a po njihovom izboru među njima predlaže i predsjednika suda, kojega u konačnici bira parlament. Malteški predsjednik bira čelnu osobu vrhovnoga suda na mandat koji istječe s navršenom 65. godinom života. Poljski predsjednik bira predsjednika vrhovnoga suda na šestogodišnji mandat iz redova kandidata koje predloži opća sjednica suda. Valja podsjetiti kako je jedan odjel toga suda suspendiran odlukom Suda Europske unije. U Portugalu predsjednika vrhovnoga suda biraju vrhovni suci, sami među sobom. U Slovačkoj predsjednik imenuje suce i predsjednika vrhovnoga suda na prijedlog sudbenoga vijeća na petogodišnji mandat, uz mogućnost reizbora. U Sloveniji predsjednika vrhovnoga suda imenuje donji dom parlamenta na prijedlog ministra pravosuđa.

Uočavamo kako ne postoji jedinstvena praksa te kako hrvatski slučaj pokazuje pomak prema snažnijoj ulozi parlamenta i Državnoga sudbenog vijeća, a manjoj diskrecijskoj ulozi predsjednika. Pa ipak, bez obzira na očekivani pravorijek Ustavnoga suda, u ovome slučaju možemo reći kako hrvatska situacija oslikava kolebanje institucionalnog aranžmana između čistoga parlamentarizma i snažne uloge predsjednika, kakva je zamišljena u polupredsjedničkim sustavima.

Strukturni problem

Neučinkovito i nedovoljno neovisno pravosuđe ostaje strukturni problem bez čijeg rješavanja nije moguće istinski konsolidirati liberalnu demokraciju u Hrvatskoj, omogućiti pravnu sigurnost i jednakost te jednakopravnost svih i svakoga pred zakonom i sudom. Vrhovni sud pri tome igra nemjerljivo važnu ulogu, kako u simboličkom, tako i u praktičnom smislu. Stoga način njegova odabira, ali i sâma osoba koja se bira moraju odražavati svijest o odvojenosti, ali i komplementarnosti različitih grana vlasti te istodobno promicati težnju za odabirom najstručnijih i najtrezvenijih pojedinaca za najodgovornije pravosudne funkcije u zemlji.

Strukturni problem potrebuje i strukturne promjene, no kvalitetan i skladan izbor čelnih osoba u pravosudnome sustavu svakako može poslužiti kao važan korak u tom smjeru.