Tako, doduše, nije glasala hrvatska diplomacija, pa čak ni kada je bilo jasno da će većina zemalja Europske unije biti na jednoj strani. Izgovor da je izostao zajednički nastup EU, pa je Zagreb izabrao suzdržani stav, doista je neobičan. Ni Kosovo nisu priznale sve članice EU, zemlje Europe nemaju jednaki stav ni oko politike prema Rusiji, nisu imale isti stav ni prema Libiji.

Hrvatska je izabrala glasati i suprotno stavovima izraelskog političkog centra i ljevice, pa i dijela desnih stranaka u Državi Izrael. Na prvi bi se pogled činilo da je pristala uz stav SAD-a i samo se možemo nadati da je ono što se dogodilo u UN-u zapravo bilo protivno interesima američke diplomacije. Isto kao i mi, suzdržano, glasovale su i neke važne države kao Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška, ali i većina država s lagerskim mentalitetom, pa krajnje konzervativnih administracija. Najgore bi bilo da je prilikom glasovanja Hrvatska osjetila grižnju savijesti i strah koji je vjerojatno bio prisutan u Njemačkoj, da zbog kompleksa NDH i nacističke epizode u našoj prošlosti treba biti suzdržan protiv Palestine. Takav problem nisu osjećali čak ni Austrijanci, pa bi bilo doista tragično da oni koji su imali najjači pokret antifašističkog otpora, osjećaju isto. No, ako ništa drugo, stav Hrvatske u ovom je pitanju barem razjasnio zašto je naivno bilo pjevanje Tomislava Ivčića 1991. da je 'svijet slijep', kada priznanje Hrvatske u jeku rata nije stizalo onako brzo kako se to priželjkivalo u Zagrebu.

Barack Obama na početku prvog mandata rekao je kako se nada da će skoro u svjetskoj organizaciji moći pozdraviti neovisnu Palestinu. Sada su Amerikanci uzmaknuli, ali je pitanje jesu li posve nezadovoljni ovakvim raspletom u UN-u. Naime, SAD će sada imati daleko čistiju situaciju u najstarijoj svjetskoj krizi uopće, ključnom problemu Bliskog istoka bez kojeg se nikada neće rasplesti kriza u arapskom svijetu i riješiti odnosi između Izraela i Arapa. Svojim glasom protiv Palestine, SAD nije izgubio kredibilitet u Tel Avivu, čak ni među najradikalnijim skupinama, a dijelom je i pokrio ono što je Obama do sada govorio. Stvari u diplomaciji, baš kao i životu, mogu biti drukčije no što izgledaju na prvi pogled. Za takav tip diplomacije potrebno je znati povijest, razumjeti odnose u Izraelu i znati politiku. Je li takvo raspoloženje doista i u State Departmentu, vidjet ćemo uskoro.

Hrvatski 'treći svijet'

Naš predsjednik i veliko gospodarsko izaslanstvo nedavno su posjetili Katar od kojeg se očekuje puno. Katar je na tren postao naš gospodarski deus ex machina, prebogata zemlja koja je konkretno zainteresirana da uloži u naše gospodarstvo i tako pomogne, osigura, izlazak Hrvatske iz gospodarske krize. Nevažno je što takvih rješenja nema, što kao ni turizam niti strogo naplaćivanje poreza neće razriješiti strukturalnu krizu našeg gospodarstva. No ako je Katar trenutno važan, zanimljivo bi bilo vidjeti što je Hrvatska učinila svojim suzdržanim glasom prema palestinskom priznanju? Vjerojatno je lideru zemlje koji je Gazu posjetio kao prvi šef države nakon nekoliko godina opće međunarodne blokade, dijelom ipak važno što čini Hrvatska. Možda bi i Hrvatskoj, doduše, trebalo biti stalo do toga zašto se posjećuju političari koji su nedvojbeno korumpirani i vrlo neodgovorni prema vlastitom narodu i svjetskom miru. Hrvatsko ponašanje u UN-u nije, sasvim sigurno, presudno za bilo što, no zanimljivo ga je promatrati u svjetlu hrvatske logike da glasati treba onako kako mislimo da se od nas očekuje. Naša priča o zemljama Trećeg svijeta i tržištima na koje možemo izvoziti ili privlačiti, postaje promašena ako ćemo Treći svijet trebati samo kao glasove za naše, primjerice, članstvo u Vijeću sigurnosti ili eventualna ulaganja. Tim zemljama također treba pristupati ozbiljno, s respektom i pojasniti da se od Hrvatske ne mogu očekivati nikakva iznenađenja.

Hrvatska je toliko malena i toliko malo važna izvan svoga područja, da na međunarodnom planu može biti primijećena i pohvaljena jedino ako bude principijelna i doslijedna u određenim stavovima. Hrvatska, svakako, ima pravo odlučivati o svojim političkim interesima, pa i biti na strani apsolutne manjine, biti i jedina koja zastupa neko mišljenje ako u to čvrsto vjeruje, ali mora biti jasna i doslijedna. Nedoslijednosti su luksuz ili velikih država ili nepouzdanih međunarodnih aktera.

Suzdržani neuspjeh

Čitava priča o Palestini, naravno, najizravnije je povezana s Izraelom. Izrael je za Hrvatsku iznimno važan. Izrael je država kojoj treba pomagati, jer nekoliko milijuna Židova nije u dobroj poziciji, okruženo desecima milijuna ljudi koji su spremni desetljećima koristiti Palestince kao, rekao bi Tito, 'monetu za potkusurivanje'. Izrael je okružen državama koje otvoreno prijete njegovom biološkom opstanku. Izrael je jedina demokracija u tome dijelu svijeta i takvu državu treba pomagati na svaki mogući način. Za jadni položaj Palestinaca podjednako su odgovorni, ako ne i odgovorniji, političari iz Gaze i Palestinske samouprave koji su beskrajno korumpirani, koji koriste najodvratniju propagandu od dječjih vrtića, koji napadaju višestruko snažnijeg susjeda, a onda se čude vojnom odgovoru s kojim su upozoreni. To nije pošteno i to nije odgovorna politika. Jednako bi se moglo zapitati što su arapski susjedi u svim ovim desetljećima učinili da bi pomogli palestinskoj braći? Moglo bi se zapitati i zašto europske države riječ nisu rekle kada je Izrael konačno iselio naselja iz Gaze u vrijeme premijera Sharona. Mnogi imaju nečistu savjest kada je o Bliskom istoku riječ. Svi bi trebali priznati Izrael, jer židovska država ima pravo na postojanje u miru.

Kakve to veze ima s priznanjem Palestine kao zemlje koja nema pravo glasa u UN-u i Hrvatskom? Granice se s podignutim statusom Palestine u UN-u nisu prejudicirale. Hrvatska nema povijest krivih poteza na Bliskom istoku. Ono što se ovim dogodilo nije lukava suzdržanost Zagreba koja će biti pohvaljena u Washingtonu. Hrvatska će ovim izgubiti i dio simpatija u Jeruzalemu, sasvim sigurno dodatne kredite među Arapima, a u ostalim će, velikim državama biti shvaćana zdravo za gotovo. Baš kao što je to bilo početkom devedesetih s Hrvatskom i baš kako to biva s onima koji iz prošlosti ne uče.