Prvo, hoće li gospodarstvo SAD-a rasti brže ili sporije od tri posto? Ekonomski modeli pokazuju da je u SAD-u rast veći od tri posto potreban za osjetnije smanjenje nezaposlenosti koja se sada nalazi na vrlo visokoj razini od 9,4 posto (tek malo niže nego u Hrvatskoj).

Drugo, hoće li Kinezi uspjeti suzbiti inflaciju koja je opasno prešla šest posto, a da pritom ne ubiju rast koji se već godinama održava između fantastičnih osam posto i 10 posto? Odgovor na to pitanje važan je za cijeli svijet, posebno za Europu i u njoj osobito za Njemačku, koja sve veći dio svojega izvoza ostvaruje u Aziji, odnosno Kini. Događaji u Kini i SAD-u preko potražnje za europskim izvozom utječu na hrvatsko gospodarstvo (odluka radnika Daimlera da dođe na Jadran ovisi i o tome hoće li Kinez i Amerikanac kupovati Mercedese). No taj utjecaj još uvijek nije jako izražen.

Međutim, izražen je treći utjecaj: hoće li se europska fiskalna kriza nakon Grčke i Irske, zaustaviti na Portugalu (koji se čini vrlo izglednom sljedećom 'žrtvom') ili će fiskalni virus zahvatiti i Španjolsku, možda i Italiju? Ovo je pitanje od presudne važnosti za Hrvatsku 2011.

Možda mislite da bi se na listi stvari koje su za nas presudne prije globalnih tema morale naći one domaće: promjene u vladi, rebalans proračuna, izbori, referendum o ulasku u EU… Međutim, to nije tako, barem kada su kratkoročne promjene u pitanju. U istraživanju provedenom pred jedanaest godina koje je objavljeno na web stranici HNB-a utvrdili smo izrazito veliku kratkoročnu ovisnost ekonomskih kretanja u Hrvatskoj o onima u EU-u. Jedanaest godina kasnije, mlađi analitičari oboružani modernijim analitičkim tehnikama i s jedanaest godina više statističkih podataka, potvrdili su i produbili taj rezultat. Ivo Krznar i Davor Kunovac iz HNB-a pronašli su da otprilike polovicu gospodarskih kretanja u Hrvatskoj uzrokuju ekonomska kretanja u Europi. Druga stručna makroekonomska ekipa, ona okupljena oko profesora Ive Bićanića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, zagovara kratkoročne 'šokove' ili 'udare' kao način za ostvarenje gospodarskog utjecaja u vlastitoj zemlji. Oni su skeptični prema učincima strukturnih reformi koje, prema profesorovim riječima, na ovim prostorima nikada nisu dale osobitih rezultata. Njihova je poruka: bez drastičnih šokova nema kontrole.

Intuitivno je prilično jasno da položaj kapi vode u kojoj živi četiri i nešto milijuna ljudi ovisi o tome što se događa u susjednom bazenu u kojem pliva gotovo 500 milijuna ljudi. S gledišta ove metafore, polovica gospodarske sudbine koju krojimo sami izgleda čak i pristrano na domaću stranu. Kada bih se morao kladiti, rekao bih da o europskim trendovima ovisimo još i više.

Bez obzira na to govorimo li o polovici ili četvrtini gospodarske sudbine koju krojimo sami, implikacije su očite. Ulazak i izlazak iz recesije ovisi o globalnim odnosno europskim trendovima, uz pomake od nekoliko mjeseci. Vlastitim nespretnostima – na primjer fiskalnom politikom i politikom državnih investicija kakve su vođene u Hrvatskoj zadnjih godina, recesija je samo modificirana: malo produžena, malo i produbljena. Naši domaći šokovi očito su gurali gospodarstvo u krivu stranu. Unatoč tome, bitne karakteristike i 'tajming' recesije uglavnom su određeni negdje drugdje.

Stoga pojavu prvih statistika koje naznačuju izlazak iz recesije treba staviti u pravi kontekst. Promet u trgovini na malo pokazuje ulazak u pozitivnu zonu. Izjave trgovaca o boljoj šoping sezoni u odnosu na prošlu godinu u tom smislu zvuče vjerodostojno. I zadnji podaci o BDP-u i industrijskoj proizvodnji ukazuju na početak izlaska iz recesije. Znači li to da možemo odahnuti?

Ne. Kao prvo, zaposlenost još neko vrijeme neće fundamentalno (osim sezonski) rasti. Kao drugo, Europa je i dalje opasno mjesto jer se ne vidi gdje je kraj njezine fiskalne krize. Ne može se isključiti da će valovi nekog novog fiskalnog poremećaja nakon Portugala stići i do nas. Valja biti na oprezu.

Što se tiče zakašnjele reakcije zapošljavanja, SAD i EU već više od godinu dana bilježe umjereni gospodarski rast, međutim, njihova su tržišta rada, s izuzetkom Njemačke i još nekoliko sjevernih zemalja, letargična: početak buđenja ekonomske aktivnosti nije popraćen povećanim zapošljavanjem. Prvo se produktivnije angažira postojeća radna snaga, a novi ciklus zapošljavanja počinje tek kada počne novi investicijski ciklus. A njega nema na vidiku.

Olakotna je okolnost što u Hrvatskoj od ožujka ili travnja počinje sezonsko smanjivanje nezaposlenosti, pa će razdoblje u kojem bi zaposlenost inače nastavila padati biti zamaskirano sezonskim faktorima. Tek će sezonski porast nezaposlenosti na jesen 2011. možda biti prigušen stvarnim povećanjem zaposlenosti koje bi tada moglo nastupiti, ali samo ako do tada s gospodarstvom bude sve u redu.

A hoće li biti sve u redu? Poanta ovog teksta je da taj odgovor ovisi o drugima, dok bi nepromišljeni pokušaj da se šokovima preuzmu uzde u svoje ruke mogao završiti po onoj staroj mudrosti da je put u pakao popločen dobrim željama. Stoga će sve pomalo (i jedva primjetno) ići nabolje ako europski fiskalni problemi stanu na Portugalu. Međutim, prijelaz virusa na Španjolsku i dalje, nije bez izgleda. Ako se to dogodi, nećemo moći izbjeći nove negativne učinke života kraj velikog i uzburkanog bazena.

Stoga priča o gospodarskoj ovisnosti Hrvatske i Europe nosi tri važne pouke:

Zasluge za prve dobre statističke vijesti ne treba pripisivati domaćoj ekonomskoj, posebno ne fiskalnoj politici. Mi jašemo europski val, točnije, njegov rub koji do nas dolazi s vremenskim zaostatkom nakon što je njegova kresta (rast na sjeveru Europe) već odmakla daleko naprijed. Moguće je da će doći novi, jači val koji će ubrzati izlazak iz recesije, no moguće je i da valovi nestanu. To je ona polovica koju ne nadziremo.

Ako ste nakon svega pomislili da ne treba hrliti u EU dok je tamo situacija tako nestabilna, reagirali ste prirodno, intuitivno, ali i pogrešno. Bijeg od Europe ne može nas izolirati od njezinih utjecaja. Ako već o nečemu tako sudbinski ovisite, onda od toga ne možete pobjeći, pa vam je bolje da se tomu pridružite. Povećavate vjerojatnost upravljanja vlastitom sudbinom.

Naposljetku, ako vam je nakon svega pala na pamet fatalistička misao: 'Čemu se uopće truditi kada si sudbinu ne krojimo sami?', opet ste pogriješili. O gibanjima u velikom bazenu ovise i druge male kapi: Slovenija, Bugarska, Portugal, Belgija… Što je to što određuje koja je od tih malih kapi razvijenija? Tu dolazimo do one druge polovice sudbine koju određujemo sami. Čaša može biti napola puna ili napola prazna, no važnije je kolika je i što se nalazi u njoj.