Površnome promatraču - obasutom vijestima o krizi, manjku u državnoj blagajni i svekolikoj potrebi štednje – odluka ministra Slavka Linića o ukidanju državnih poticajnih sredstava štedišama u državnim štedionicama zasigurno će se učiniti logičnim i pametnim potezom. Nema se para, zaključit će tako prosječni, u pravilu i sam obespareni promatrač, pa normalno da Linić reže i treba rezati svugdje gdje može. Začudo, sam ministar financija, taj svoj potez (za kojega, istini za volju, još uvijek nije dobio i potporu svoje Vlade) u početku uopće nije obrazlagao potrebama štednje, nego 'sprečavanjem zloupotreba' državnih sredstava.

Većina štediša, pojašnjavao je svojedobno, nisu ljudi koji žele kupiti stan, nego oni koji nekretninu već imaju, pa 'štede za svoju djecu'. Ti prevaranti (dobro, nije ministar nikad upotrijebio baš taj izraz, no kako na njih gleda, skoro da bi i trebao) naprosto pokupe tu državnu lovu zajedno sa štednjom, a kredit uopće ne podignu. Kasnije je svoju argumentaciju nadopunjavao i novim elementima, tvrdeći kako dosad isplaćena sredstva (oko 2 mlrd kuna u 15-ak godina) uopće nisu imala efekta, da bi tek jučer došao i do te famozne krize i štednje: 'Ako Vlada štedi, smanjuje plaće zaposlenima u svim javnim sektorima - i učiteljima i profesorima i liječnicima i činovnicima, onda smatram da zaista treba štedjeti na svim pozicijama'.

'Prevaranti' nisu problem

No, pa što je krivo rekao i što s tim argumentima ne štima, pitat će se zasigurno poneki čitatelj ove kolumne! I što sam se, uopće, dohvatio tog Linića? Ili ga, tko će ga znati zašto, naprosto ne volim, ili sam i sam jedan od onih koji državi neopravdano izvlače poticajna sredstva, pa se bojim da bez njih ne ostanem?! Začudo, ništa od toga! Svoje sam stambenoštedišne dane okončao već poodavno, a ušteđeno 'ulupao' u uređenje krova nad glavom, pa mi ti poticaji ne idu 'ni iz džepa ni u džep'. A sam mi je Linić, ako ikad, a ono baš ovih dana, kad se bori za bolji položaj zadužeih 'švicaraca' (među koje i sam spadam) začudo baš nekako osobito 'drag'.

No, kao i što dobar konj ima stotinu mana, a loš samo jednu – to što ne valja – tako i ovi, tjednima dopunjavani Linićevi argumenti, imaju samo jednu manu: jednostavno ne drže vodu. I, ne tvrde to samo predstavnici stambenih štedionica – kojima odluka o ovome pitanju predstavlja sudbonosno 'biti ili ne biti', pa bi im se i mogla zamjeriti pristranost; ne tvrde to ni samo brojni ekonomisti koji su zadnjih tjedana nastupali po okruglim stolovima na ovu temu; nego to tvrdi i Institut za javne financije, javna ustanova koju je, kako tvrde u HUB-u, upravo Linić odabrao za izradu stručne studije na ovu spornu temu. U tome dokumentu na 130 stranica s puno matematičkih formula, brojki, tablica i grafova ta institucija, baš k’o za inat, redom opovrgava ama baš sve tvrdnje koje je na temu stambene štednje izricao naš financ-ministar.

Ponajprije, zaključuju autori te stručne studije, oni Linićevi 'prevaranti' i zloporabitelji državnih poticajnih sredstava koji bi samo štedili, a ne bi dizali kredite, uopće nisu problem nego, dapače, unaprijed predviđen i neophodan faktor cijelog tog složenog sustava održivosti stambenih štedionica. Jer, bez tih koji bi samo štedili, za sebe ili 'za svoju djecu' – sasvim je svejedno – stambene štedionice ni u svijetu ni u nas, ovakve kakve jesu, uopće ne bi mogle postojati. Da bi sustav bio održiv i da bi se krediti mogli davati, potrebno je da broj onih koji 'samo' štede bude veći od broja onih koji bi i štedjeli i dizali kredit. A štediša, po uvjetima koji bi, bez poticaja, bili lošiji od štednje u običnim bankama – naprosto više ne bi bilo. A uz uvjete štednje koji bi bili isti kao u bankama, više ne bi bili mogući krediti povoljniji od onih bankovnih. Pa bi suvišne postale i same te štedionice.

Što se pak 'ušteda' i 'izostanka efekta' tiče, pokazuju slova i brojke iz te famozne studije, novac uplaćen kroz poticajna sredstva državnoj se blagajni već višestruko vratio – i direktno, kroz uplate u sam proračun, ali i indirektno – kroz povećanu gospodarsku aktivnost. Pa ni ta 'ušteda', kako na temelju studije zaključuju 'štedioničari', uopće ne bi dovela do viška, nego baš sasvim suprotno – do još većeg manjka u državnoj kasi.

Kome Linić drži stranu?

Ako je, dakle, opstanak stambenih štedionica – koje su se i u pojedinim zemljama svijeta kroz 100 i više godina dokazale kao dobra i korisna stvar – u interesu i države i samih štedionica a osobito štediša i dužnika, gdje je onda zapravo problem? Drži li tu netko ipak 'figu u džepu'? Kome bi to propast štedionica – jer ukidanje poticaja sasvim će izvjesno dovesti upravo do toga – mogla odgovarati? Kojim bi to 'moćnim lobijima' - da se poslužim baš Linićevim riječima kojima je opisivao one koji se ukidanju poticaja protive – moglo pasati da se budućim dužnicima onemogući zaduživanje po manjoj i fiksnoj kamatnoj stopi, pa ih se 'natjera' na višu i promjenjivu? I je li tek puka slučajnost da je baš nakon prvog 'udara' na štedionice i smanjenja državnih poticajnih sredstava 2005. uslijedio procvat 'turbo povoljnih' kredita u švicarcima? I tko bi, na kraju, mogućim definitivnim nestajanjem stambenih štedionica ostao bez provjereno kvalitetne konkurencije?

Nije, dakle, pravo pitanje u čijem interesu rade oni koji ovu Linićevu odluku kritiziraju, nego – u čijem interesu radi Linić, kad na toj odluci tako uporno ustrajava?