Pokušavam već dva dana ući u mozak uzbunjivača javnosti i lažnog bombaša, ali ne ide mi baš nešto, požalio se tportalov komentator u tekstu u kojemu opisuje moguće motive za takav čin, a u tjednu za nama bilo ih je tri
Policijska statistika kaže da je prošle godine zaprimljeno 28 dojava o podmetnutoj bombi ili nekoj drugoj eksplozivnoj napravi. Od toga ih je 99 posto lažnih – ne pitajte mene ništa, ta je i takva brojka spomenuta u jednom televizijskom informativnom prilogu i stvarno je prava šteta što nas novinarka nije izvijestila i o tome kako je točno izgledalo te zvučalo onih 0,28 ozbiljnih dojava o stvarnoj bombi, a detalje deaktivacije da ni ne spominjem. Ali dobro, ostavimo to na brigu kolegici i MUP-ovim statističarima…
vezane vijesti
Do prošlog tjedna u ovoj je godini policija zaprimila 11 takvih dojava. Polovina je godine već debelo minula i činilo se načas da je trend u silaznoj putanji. A onda su uslijedili nagli temperaturni skokovi, rafalne izmjene toplinskih udara i olujnih pljuskova, pa rekonstrukcija vlade, i laže svak tko kaže da mu se od toga nije u glavi niti malo pomutilo. I tako su u razmaku od samo tri dana stigle čak tri dojave o podmetnutoj bombi, čisto da se statističari ne ponadaju bogzna čemu. Dvije u Zagrebu i jedna u Splitu – sve tri lažne, jasno. To se, dakako, ispostavilo tek nakon temeljite pretrage objekata, kojoj je policija dužna pristupiti odmah po dojavi. Drugim riječima, na teren mora izići barem prvi ešalon 'pješaštva' s detektorima i psima, plus ekipa za ograđivanje pristupa zgradi i nadzor evakuacije.
Iako i nevoljni službeni psi zacijelo nekako slute da će im i ova intervencija ući u onih 99 posto s početka, zadatak se mora obaviti, koliko košta da košta. A da košta – košta. Triput pogađajte čijim se to novcem plaća.
Pokušavam već dva dana ući u mozak – ili mu se barem malo približiti – takvog jednog uzbunjivača javnosti i lažnog bombaša, ali ne ide mi baš nešto. Okej, za početak nužno je biti budala, to je jasno. Dalje, budala treba imati motiv. U onoj novinarski prepričanoj policijskoj statistici rečeno je da se najčešće dojavljuje o (lažnim) bombama u sudovima i ugostiteljskim objektima. To sa sudovima, to mi je jasno – lažna dojava o bombi može odgoditi neugodno ročište, a metoda je čak i manje antipatična od nekih odvjetničkih marifetluka s istim ciljem, znate na što mislim.
Ugostiteljski objekti – e, tu se već pomalo gubim. Cilj je nauditi gazdi i malo mu zeznuti posao na sat ili dva. I onda? Gazda vjerojatno ima u glavi listu potencijalnih sumnjivaca, štoviše – vjerojatno je već i moje ime izdiktirao policajcima, dok ja preko puta na mobitelu, čudno nasmiješen, grozničavo provjeravam što o svemu javljaju portali i što kažu o mojem podvigu… Jedna neugodna epizodica nimalo neće nauditi lokalu (pogotovo ako gazda ima dovoljan IQ da, u znak isprike, do daske počasti sve goste koji su se vratili s ulice za stolove) a murjaci će – ako se doista drže zakona kao pijani plota – revno krenuti u potragu za počiniteljem, ime po ime s onoga gazdinog popisa. Što sam dobio? Ništa, osim još jedne, sad sudski ovjerene, potvrde da sam budala.
Hoću li uz tu ovjeru dobiti i kakvu kaznu? Heh, teško je reći, jer članak 316. Kaznenog zakona kaže ovako: 'Tko lažno obavijesti policiju ili drugu javnu službu koja osigurava red ili pruža pomoć o događaju koji iziskuje hitno djelovanje te službe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine'.
Ne piše u tom članku ništa pod 'od', samo 'do'. Znači, teoretski, sudac mi može razrezati i 0,00000000001 godinu. Tri mi neće dati sigurno, tko bi normalan ikome odrapio toliku robiju zbog jednoga kratkog telefonskog poziva koji nikome nije ni fizički niti materijalno pričinio nikakvu štetu? Ima i ubojica koji toliko dobiju! Dvije godine? Pa toliko se daje za oružanu pljačku! I godina je previše, budimo realni, ma i šest mjeseci. Dajte, ajmo još jednom odvagnuti – zar bi moj krimen bilo pravedno kazniti i s jednim jedinim mjesecom u ćuzi, zar je zbilja toliki?!
Kazneni zakon ne predviđa nikakvu novčanu kaznu. Predviđa je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, a članak koji bi se eventualno mogao odnositi na mene glasi: 'Izmišljanje i širenje lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana', a predviđena je kazna (da, to je onaj zakon koji se nije mijenjao od 1977.!) 50 – 250 DEM ili do 30 dana zatvora. Ne bi mi trebao neki suludo vješt i skup odvjetnik da ospori takvu prekvalifikaciju mojeg telefonskog poziva iz 'lažne obavijesti' u nešto čime se – uostalom - naša politička, je li, elita bavi na dnevnoj bazi, šireći izmišljene vijesti i remeteći mir i spokojstvo građana. Na kraju krajeva, kad ste igdje čuli i pročitali da je itko ikad osuđen zbog lažne dojave?
Inače, kad smo kod tog 'mira i spokojstva', ne pamtim da su građani ikad osim u ratu bili manje spokojni nego danas. S obzirom na silan porast svakovrsnog nasilja, na institucionalno silovanje elementarnih vrednota demokracije i na sve brojnije simptome sirove agresivnosti u svim sferama sve zaglupljenijega društva koje svakim danom doživljava nove frustracije – zapravo je pravo malo čudo to što lažnih dojava o podmetnutim bomba nema daleko više.
Hm, pravo je malo čudo i to što se ja, ovako uživljen, još nisam mašio za telefon i dojavio nekome da sam negdje postavio bombu. Ovako, sasvim subjektivno gledajući, čini mi se da je razlog samo u tome što ispunjavam sve preduvjete osim onog bazičnog: nisam budala, jebiga.
