U Hrvatskoj većina misli da ionako zna sve o svemu, ali samo je mali broj spreman na velike i stvarne iskorake. I to je ona osnovna opasnost koja prijeti u ovom neposrednom referendumskom izjašnjavanju. Ne zbog toga što je ova 'Europa loša', već zbog toga što mi sami ne znamo koliko možemo biti dobri u otvorenom europskom natjecanju
Premalo i prekasno, a nasilno i pristrano. U te se četiri riječi mogu sabrati gotovo svi prigovori koji se upućuju hrvatskoj proeuropskoj eliti kada je riječ o pripremi referenduma o Europskoj uniji. Građani još ne znaju sve bitno što bi trebali znati, a više nema vremena da saznaju mnoge presudne stvari. Čak i mnogi među onima, koji inače potpuno zagovaraju pristup Europskoj uniji, imaju osjećaj da su propustili saznati ono što im se nikako nije trebalo uskratiti. U takvoj žurbi, napetosti i nesigurnosti malo tko je postavio ono prvo, najvažnije i najjednostavnije pitanje: ako se tvrdi da se još ne zna sve što se treba znati, koliko bi trebalo znati da bi se – znalo dovoljno? Tko će odrediti što već znamo, a koliko bismo još trebali znati? Ako trebamo popravne sate, koliko bi još dugo trebala trajati ta naknadna obuka? Ako su službene informacije nepotpune, netočne i jednostrane, kako bi trebale izgledati one koje su prave, potpune, istinite i sveobuhvatne?
Pa ipak, još je Albert Einstein rekao da se bilo koja informacija sama po sebi ne može izjednačiti sa znanjem, dok je Carl Sagan dodao da ni informacija, a ni znanje, sami po sebi ne jamče neku konačnu mudrost. I zbog toga ova priča o kritičnom nedostatku informacija i u ovom hrvatskom slučaju nema onu konačnu i presudnu vrijednost. Svatko od nas u konačnici bira samo ono u što osobno, politički i profesionalno vjeruje, bez obzira na duljinu priprema, pristupnost podataka i otvorenost elite. Neki su se bolje pripremali, neki su pametnije prodavali činjenice, a neki su mnogo bolje znali što dobivaju, a što gube, ali su i oni znali da je ipak riječ o izboru ukupnih civilizacijskih vrijednosti, a ne samo o površini vinograda, dužini riba i milosrdnom klanju svinja. I zbog toga se i polemike o informacijskoj pripremi ovog referenduma ponekad pretvaraju u tipičnu hrvatsku političku grotesku, u kojoj se sve manje raspravlja o onome o čemu se treba raspravljati, a sve ogorčenije o političkoj ambalaži, skrivenim namjerama, iznevjerenom poštenju i propuštenoj odgovornosti.
Rušenje mita o otpisanoj žrtvi
Tako ova vlada u izuzetno kratkom vremenu vodi mukotrpnu borbu za obnovu političkog povjerenja i institucionalnu pouzdanost, izvorno poštenje i dugoročnu vjerodostojnost i kada je riječ o konačnom europskom izjašnjavanju. Nema dvojbe da su mnogi spotovi koje je pripremilo Jandrokovićevo Ministarstvo vanjskih poslova bili puka propaganda koja je drastično podcjenjivala inteligenciju, obaviještenost i radoznalost prosječnih hrvatskih građana, dok je ova vlada ipak shvatila da ljudima treba ponuditi budućnost bez razmetanja, a podastrijeti činjenice bez emocija. Elite u pravilu ne vjeruju u opću kolektivnu mudrost, a gotovo redovno zanemaruju bezbroj puta dokazanu istinu da su ljudi mnogo pametniji nego što to izgleda, a izuzetno osjetljivi kada imaju osjećaj da im se uskraćuje i ono osnovno poštovanje u trenutku kada najmoćniji od njih traže osobito presudne i važne odluke. Nema dvojbe da je nova predreferendumska web stranica Vesne Pusić mnogo bolja, raznovrsnija, iskrenija i raznolikija od dosadašnjih službenih uradaka, iako će u ovom kratkom vremenu biti vrlo teško pokrpati sve informacijske rupe i pokopati sve političke predrasude.
Pa ipak, neki su mitovi vrlo uvjerljivo oboreni, a neke činjenice konačno objašnjene na vrlo jednostavan, točan i učinkovit način, u čemu možda onu najvažniju poruku treba tražiti u činjenici da Hrvatska ne ulazi u Europsku uniju ni kao povlaštena iznimka, ni kao unaprijed otpisana žrtva, već kao jedna od europskih zemalja koja u punoj mjeri želi prihvatiti sva pravila igre te najvažnije globalne udruge, baš kao i sve njezine prednosti i dobitke, ali i neizbježne nedostatke.
Mnoga od tih pravila već su dugo prihvaćena u samoj Hrvatskoj, mnoge od promjena već su dosta daleko odmakle, mnogi od tih izazova već su promijenili naše sudbine, pa se čini da je konačno došao i onaj presudni trenutak kada nakon obveza u predvorju treba potvrditi i pravo da se konačno uđe u dvoranu u kojoj se donose one najvažnije odluke. Ali ne i sve odluke, a pogotovo najvažnije za odabir vlastitog gospodarskog zdravlja. Nije Europska unija naredila Grčkoj da državnu mirovinu imaju pravo uživati i neudate i rastavljene kćeri državnih službenika, nije Europska unija natjerala Mađare da se neprestano svade i mire s Međunarodnim monetarnim fondom, nije Europska unija natjerala Italiju da se od europskog ekonomskog diva pretvori u dužničkog roba koji se šeće okolo s prosjačkim šeširom.
Što nas čeka?
Zlobnici kažu: čak i u vrhu Europske unije nema čovjeka koji doista poznaje sve njezine ulice i uličice, staze i puteljke, prečice i ograde, u svim pravnim, gospodarskim, političkim, povijesnim, geostrateškim i demokratskim pojedinostima te složene i mnogobrojne zajednice. No ta vrsta apsolutne informiranosti nije ni nužna, ni neizbježna za konačnu odluku svakog pojedinca. Hrvatska se u prvom redu treba osloboditi iluzije da sama i jedina može mijenjati pravila kluba u koji konačno ulazi iz zabačenog provincijalnog predvorja. Ona ne gubi državu, ali preuzima dodatnu odgovornost, a Zagreb odsada treba mnogo bolje iskoristiti ono što već ima, a nikada to nije oplodio kako treba i dolikuje, čak i u vremenima kada je to mogao učiniti potpuno samostalno. Niti Hrvatska neće besplatno dobiti nešto što nije zaslužila, a samo o Hrvatskoj ovisi koliko će sama biti jaka, uporna, izdržljiva, prodorna i moćna u tom šarenom društvu, bez neprestanih provala nevjerica, poslovičnih samosažaljenja, neuništivog kompleksa manje vrijednosti i uzaludnih priča o nenaplaćenom povijesnom žrtvovanju.
Tako ni Hrvatskoj neće biti ispunjene sve želje, potvrđena sva nadanja i opravdana sva očekivanja, pa se u toj cijeloj prekretničkoj priči možda najviše griješilo govoreći samo o novcu, fondovima, poklonima i subvencijama, a sva krivnja za sva odlaganja, neuspjehe i odgode prebacivala na Bruxelles, Haag ili povijesne 'europske' neprijatelje. I to je bilo ono jednostrano, netočno i lažno, i to je ono što će i ovaj referendum učiniti mnogo složenijim negoli se dosada očekivalo. Hrvatska ne ulazi u idealnu Europu, u kojoj će je obasuti darovima, ali se mora pridružiti onima koji određuju kontinentalna pravila igre i pronaći što bolje mjesto pod mnogo sigurnijim kontinentalnim i globalnim kišobranom. Inače će i ulazak u NATO ostati uzaludan, a Hrvatska ostati granična zemlja žrtvovanih vojnih plaćenika. Onaj koji želi igrati u Ligi prvaka ne može tražiti da mu Barcelona unaprijed pokloni bodove. I misliti da može beskonačno podmićivati suce, izbjegavati porez i nastaviti se bogatiti robovlasničkim ugovorima, bez obzira na takmičarski rezultat i broj prodanih ulaznica.
I zbog toga se odgovor na osnovno referendumsko pitanje svodi na osobnu odluku svakog pojedinca, bez obzira na broj, pristranost, nepotpunost i ograničenost informacija. Ovoga trenutka svi koji izlaze na referendum u prvom redu ispituju vlastitu hrabrost za život u normalnoj zemlji po normalnim europskim zakonima, hrabrost da okrenu novu stranicu, ali i preuzmu nove obveze, da budu spremni na žrtvu, ali potvrde novu sigurnost, slobodu i dostojanstvo. U Hrvatskoj ionako većina misli da zna sve o svemu, ali samo je mali broj spreman na velike i stvarne iskorake. I to je ona osnovna opasnost koja prijeti u tom neposrednom referendumskom izjašnjavanju. Ne zbog toga što je 'Europa loša', već zbog toga što mi sami ne znamo koliko možemo biti dobri u otvorenom europskom natjecanju.