'Što to pišeš?' pitala sam Savjetnik Mačak koji je u Uredu za izgubljene stvari glasno lupao po tastaturi.

'Ajde pogodi.'

'Pišeš o Čačićevoj ostavci?'
'Nou.'

'Pišeš o generalima!?'

'Nou.'

'E jbga, pišeš o demonstracijama u Španjolskoj?'

'Niks.'

'Znam! Mali dioničari Hajduka tužili su Dinamo da vrati lovu gradu Zagrebu! O tome pišeš!'

'Ja to ne bih znao ni ponovit… Pišem o Interliberu! Vodič za izgubljene na sajmu.'

'O knjigama pišeš?! Pored svega, a kriza, a tornado? Ti si amoralan.'

'Reći ću ti nešto što je rekao stari Ernesto Sabato – rekao je da se stvari skoro nikad ne događaju. Netko prijeđe tjesnac Dardanela, neki gospodin stupi na čelo Austrije, kuga pohara neku pokrajinu u Indiji, i ništa od toga za nas nije važno.'

'A-mo-ra-lan', ponovila sam. 'I pomalo demagog.'

'Ali ono što je stvarno važno', nastavio je Mačak naceren kao Buda, kao Cheshirska mačka, 'to ti je u knjigama. A knjige su trenutno na tom Interliberu.'
'Daj da vidim što si napisao!', reknem.

I Savjetnik Mačak mi pokaže ovo:

Pojmovnik za lakše snalaženje na Interliberu:

Interliber – internacionalni sajam knjiga i učila na Zagrebačkom velesajmu, poznat po nedostatku kisika i lošoj ventilaciji, za koji nitko točno ne zna zašto se zove internacionalni. Ja sam, priznajem, jednom davno, mislio da ono 'inter' u nazivu znači neku vrstu internog sajma. Održava se u dva paviljona: 5 i 6. U 'Alan Fordu' bi ih nazvali 'paviljon za bogate' i 'paviljon za siromašne'.

Veliki izdavač – Feudalac. Kao po nekom božanskom pravu obitava u 'paviljonu za bogate', iako će vas, i bez da ga pitate, uvjeravati da je siromašan.

Mali izdavač – Obitava u onom drugom paviljonu, ako još uvijek obitava.

Hrvatski pisac – Mitsko biće, fanatik s karizmom luđaka, mučenika ili seoskog učitelja: ako od nečega živi – nitko ne zna kada piše knjige, ako pak piše – nitko ne zna od čega živi. Srest ćete ga na sajmu u više različitih izdanja. Lako ga je prepoznati. Naime, kako je jedan kritičar zgodno primijetio, hrvatski pisac najčešće se ponaša poput osobe kojoj joj je netko ukrao bicikl, s tim da bicikl najvjerojatnije nikad nije ni imao.

Bard – Muško. Ako nema trbuh, ima bradu ili barem brkove. Kreće se kao zarobljenik vlastitog genija u staklenoj boci ili u virtualnom papamobilu. Svi ga vide, dok je njegov vid presvučen selektivnom mrenom. Bardovi su od pamtivijeka dobro uspijevali u gradovima u unutrašnjosti, u Parizu, općenito u zaleđu. Dok je u Splitu, na primjer, pojava barda moguća samo posmrtno, u obliku duha.

Popularni pisac/spisateljica – Dašak estrade, samozatajnog glamura. Ni kriv ni dužan, omiljen i popularan među masama, recipročno prezren među nepopularnim kolegama. Ukoliko ima književnog dara, što nije često, ali je moguće, njegova nadarenost će u usmenoj predaji kopnjeti onom brzinom kojom mu slava bude rasla.

Književni snob – Kreće se isključivo oko štandova sa stranim naslovima. Prije bi obukao nešto iz Name ili s Pazara, priznao da sluša Tonija Cetinskog, nego da ga zateknu s kojim domaćim naslovom pod miškom. Ne čita pretjerano, ali to mu ne smeta da o nepročitanom ima mišljenje.

Wannabe pisac – Najbolji pisac, samo što to još nitko nije primijetio. Ponekad ima blog ili nekoliko blogova. Voli stalkati. Djetinja, jednostavna duša: prezire sve osim sebe. Ima samo jedan san – postati bard.

Mlada spisateljica ili mladi pisac – Spisateljica ili pisac s kojima još uvijek svi razgovaraju.

Urednik – Nije demijurgov poslanik. Čovjek koji ima pametnijeg posla, uvijek.

Gosti iz inozemstva na Interliberu – Nitko o njima ništa ne zna i nitko ih nikad nije vidio, iako postoje.

Novinari u kulturi – Galijoti. Iako ima i onih koji odaju dojam da bi da ne nose olovku i diktafon, okolo hodali s pištoljem.

Štandovi – Trebalo bi, ako se ta situacija sa štandovima napokon ne promijeni, dogodine doći na Interliber s transparentima: Dosta je monopola! Jeftinije štandove za male izdavače koji objavljuju dobre knjige! Jer njihove su knjige one koje nije moguće naći u mnogim knjižarama u vlasništvu velikih izdavača i koje smo se nadali pronaći na Interliberu.

Čitatelji – Interliber je jedinstvena prilika da pisci vide čitatelje i uvjere se da ovi uistinu postoje. Čitatelji su i potrošači koji po povoljnim cijenama kupuju i kasnije čitaju knjige. S obzirom na relativno visoke cijene knjiga u knjižarama, mnogim čitateljima je ovo jedina prilika da zadovolje svoju strast. Ali čitatelji nisu tek obični potrošači, jer njihova investicija (najčešće) nije potrošna, među njima ima i pravih bibliofila i znali bi cijeniti malo više mašte negoli je ponuđeno u pevecu ili kauflandu.

Sa(n)jam knjige u Puli – Autorski sajam koji se događa u Puli otprilike dva tjedna nakon Interlibera. Iako su sasvim različitih koncepcija, ovaj zagrebački bi od pulskog mogao ponešto naučiti o poštovanju prema knjizi, o ugodnoj atmosferi i dobrom programu. Čak je i onaj 'hrvatski pisac' s početka priče u Puli manje patetičan, nalik na nekog tko je napokon dobio priliku provozikati žuđeni bicikl.

Entuzijazam i ljubav su mjesta s kojih dolazi invencija (onda i novac, makar skroman, dobro dođe), a to je ono što Interliberu kronično nedostaje.

Knjige – Kao što to narod kaže: 'Outside of a dog, a book is man's best friend. Inside of a dog, it's too dark to read.’

Ili kao što to, puno ljepše, kaže jedan naš veliki pjesnik:

'Ukrast ću ovu knjigu, mislim, drhte mi ruke od radosti, ukrast ću je. U džepu imam novce koji mi gotovo ničemu ne služe, ipak neću je kupiti, ukrast ću je. Ukrast ću ti je, ludi svijete, zato sam tu.'

Dobro, ne morate baš doslovno krasti knjige, barem dok ne dođe PDV i ne ukrade knjige od vas. U kontekstu u kojem živimo kupiti ponekad knjigu ili posuditi istu znači ukrasti je od nečitanja, spasiti je za sebe, učiniti nešto za sebe. Recite to i svojoj djeci, ako povjeruju, bit će vam jednog dana zahvalni. Jer, kako god okreneš, od glinene pločice do e-knjige, još uvijek nisu poznati neki znatno bolji načini za krađu vremena, a nisu poznata ni neka puno prisnija prijateljstva. U siromašnim i grubim vremenima knjiga je, uz glazbu, jedini luksuz koji je dostupan svima svakodnevno.